Poznati srpsko-australijski fudbaler kao beba je napustio rodni dom i sa porodicom u Oluji došao u Srbiju. Djetinjstvo mu je bilo prožeto ratom i selidbama.
Fudbaler Miloš Degenek (31) rođen je u selu Orlić kod Knina u aprilu 1994. godine i zajedno sa najbližima je u ljeto 1995. napustio dom u izbegličkoj koloni ka Srbiji. U toku akcije "Oluja" njegova porodica je zauvijek otišla iz Knina i iako se on sa rođenim bratom vraćao, njegov otac Dušan, inače atletičar, nikad nije mogao.
Sada fudbaler TSC-a iz Bačke Topole i dugogodišnji reprezentativac Australije ima filmsku životnu priču, a sve je počelo u selu udaljenom šest kilometara od Knina.
"Rođen sam 1994. godine, tokom rata. Bio je to težak period za moju porodicu. Imao sam 18 mjeseci kada smo morali da napustimo Knin. Bio sam na traktoru sa majkom i ocem i devet dana smo bježali u Srbiju. Imali smo samo mlijeko i hleb. Sve smo ostavili. Kuću, zemlju, rođake, prijatelje. Teška je to tema za moju porodicu. Ne pričamo mnogo o tome. Moj otac od tada nije bio u Hrvatskoj. Evo već 24 godine", rekao je Degenek u intervjuu za portal "Athletes Voice".
Mnogo godina poslije Oluje, u kojoj je više od 200.000 Srba prognano iz svojih domova sa područja Republike Srpske Krajine, Degenek je otišao da vidi rodni kuću. I zaplakao je od snage emocija.
"Otac nikada poslije 'Oluje' nije otišao u Dalmaciju. Mene su dvojica deda odvela u Orlić kad sam imao deset godina. Kad sam otvorio vrata rodne kuće, počeo sam da plačem, iako sam bio beba kad su me odnijeli odatle. Valjda se to osjeti, sve ono što su mi roditelji pričali kako smo otišli, sve ono što sam vidio na snimcima, sve je probudilo emocije u meni", rekao je Degenek u jednom intervjuu.
Pogledajte kako izgleda njegova rodna kuća.
"Živjeli smo kao psi u ratu"
"Ovo je moja rodna kuća kod Knina": Degenek zaplakao na rodnom pragu, otac se nikad nije vratio u Hrvatsku
Njegova porodica potom je kratko boravila u Srbiji.
"Počeli smo iznova u Aranđelovcu, gradu 70 kilometara južno od Beograda. Miran, prelijep gradić blizu Bukulje i Venčaca. Ono što je bilo još ljepše je to što si mogao da govoriš sa svima, sve ljude si poznavao. Ali 1999. godine NATO je bombardovao tadašnju Jugoslaviju iz razloga koje nikada neću moći da razumijem. Bilo mi je šest godina. Igrao bih se sa prijateljima u dvorištu ili na igralištu. Onda bih čuo sirene. To bi značilo da se sprema napad. Morao bih da odem u sklonište kakvih je zbog istorijskih konflikata bilo u većini starih zgrada u Srbiji. Nekad bismo dole bili i po 48 sati. Nije bilo dnevnog svjetla. Živjeli smo kao psi, na konzerviranoj hrani. Ali najgora stvar je bila nesigurnost. Ako bi i uspio da zaspiš, nisi znao da li ćeš sljedećeg jutra da se probudiš", pričao je Degenek svoje iskustvo Austrlijancima.
"Ne znaš ni da li ćeš opet vidjeti svoje roditelje. Osjećalo se kako se tlo trese svaki put kada padne bomba, i mogla je da se čuje buka. Bilo je bezbjednije u skloništu, ali samo ako se zgrada ne sruši. Ružno je reći, ali viđao sam leševe, osjećao sam te bombe kako udaraju, iskusio sam njihovu silinu. Nijedno dijete ne bi trebalo to da preživljava, a opet to se i dalje dešava širom svijeta".
Njegovo iskustvo sa ratom je strašno i ne želi da ga iko iskusi.
"Mrzim rat. Mnogo. Bilo je to odvratno iskustvo. Mnogi su bespotrebno umrli. Djeca, nevini ljudi. Ne znam zašto. Nisam političar. Znam samo da sam mrzio sve to. I sada kada neko priča o ratu, ja ćutim".
Novi život u Australiji
"Tata je bio trkač na 800 metara. Takmičio se na nacionalnom nivou u staroj Jugoslaviji. Bio sam previše mlad da ga gledam, ali kažu da je bio baš brz. Jedan od ljudi s kojima je trčao radio je za Crveni krst. Rekao je tati za neki program preko Ujedinjenih nacija ili Crvenog krsta (nisam siguran), kroz koji su mogli da odvedu tvoju porodicu iz rata i presele vas u Australiju. Nisi morao ništa da platiš na početku, ali kada bi zaradio određenu sumu novca, nadoknadio bi organizaciji troškove preseljenja".
"Nije bilo mnogo razloga da porodica ostane tamo gdje smo bili. Tatinog posla je bilo minimalno. Maminog isto tako. Fudbal je bio jedina stvar koja me činila srećnim i držala me dalje od ulice. Jedva da smo imali hrane na stolu. Nismo imali mnogo bilo čega. Ne sjećam se da su mama i tata pričali sa Đorđem i sa mnom o Sidneju. Znali smo da negdje idemo, ali nismo imali pojma gdje, niti koliko ćemo ostati".
Uslijedio je i dan polaska.
"Đorđe i ja smo obojica bili uzbuđeni. Let nam čak nije djelovao ni toliko dug. Bili smo mladi, a biti u avionu za nas je izgledalo kao velika avantura. Tek kad smo sletjeli u Sidnej, shvatili smo da smo u novoj zemlji koja se zove Australija".
"Počeli smo u Kampsiju, predgrađu na zapadnoj strani Sidneja. Tada me stvarno pogodilo. Aranđelovac je bio mali grad star mnogo vijekova, a sada smo bili na mjestu okruženom ogromnim, novim zgradama i neboderima. I ljudi je bilo svuda. Sve je bilo novo i drugačije. Nismo nikoga znali. Nismo govorili jezik. Bio je to potpuno drugačiji svijet".
U Australiji je postepeno sticao drugove i prijatelje među srpskim i hrvatskim doseljenicima.
"Prva godina je bila prilično teška. Ali postajala je malo lakša kako smo upoznavali nove ljude i sticali prijatelje iz srpske i hrvatske zajednice. A postala je još lakša kad sam krenuo u školu i kad su moji roditelji našli posao. Život je počeo da 'štiklira' sve kućice".
"Za mene su postojala dva velika trenutka zbog kojih sam zavolio Australiju. Prvi je bio kada smo kupili našu prvu kuću u Liverpulu. To je bilo nešto za šta nikada nismo mislili da ćemo moći da uradimo. Australija nam je dala šansu da naporno radimo, a napornim radom smo zaradili novac, a zarađivanjem novca mogli smo da priuštimo kuću. Bila je to veoma, veoma stara kuća, ali je imala ogromno dvorište. To dvorište je bilo najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Tamo sam svako jutro u šest ustajao da treniram prije škole. A kad nisam trenirao, tu smo brat, naši drugovi i ja igrali tri na tri, četiri na četiri. Pretvorili smo ga u mali fudbalski kompleks".
"Otac je plakao, značilo mi je sve"
Drugi momenat koji nikad neće zaboraviti je nastup za Australiju.
"Drugi veliki trenutak za mene bio je kada sam nosio kapitensku traku za "Džojs" u selekciji do 15 godina. Nije bila velika utakmica, samo prijateljska protiv Japana u Australijskom institutu za sport u Kanberi. Ali meni je značila sve. Porodica je bila tamo. Tata je plakao. Bio je to trenutak ispunjenog sna".
"U timu je bilo dječaka australijskog porijekla. Oni su bolje znali zemlju od mene, bolje su znali šta Australija znači. Ali selektor mi je dao priliku da vodim zemlju, dječaku koji je stigao niotkuda sa druge strane svijeta prije manje od deset godina. Bilo je to prelijepo iskustvo. To je trenutak koji će zauvijek ostati u mom srcu".
Degenek je seniorsku karijeru počeo da gradi u Evropi, igrajući za omladinski sastav i drugi tim Štutgarta, a potom i kao prvotimac Minhena 1860. Uslijedila je epizoda u Japanu 2017. i 2018, pa potez karijere i jedan od najboljih transfer pogodaka Crvene zvezde, njegov dolazak u ljeto 2018.
U Zvezdi ostvario snove
"Ovo je moja rodna kuća kod Knina": Degenek zaplakao na rodnom pragu, otac se nikad nije vratio u Hrvatsku
Postao je odmah dio tima koji je izborio istorijski ulazak u Ligu šampiona i to kao strijelac gola protiv Red Bul Salcburga u gostima, u nezaboravnom dvomeču plej-ofa u kojem su crveno-bijeli ostvarili decenijski san navijača.
Nakon toga je Degenek igrao kratko za Al-Hilal, pa se vratio na još tri godine u Zvezdu, zatim je proveo sezonu u Kolumbus Kruu, a onda je još godinu proveo u Zvezdi, sve do rastanka 2024. Sada je kapiten TSC-a i već desetu godinu je član reprezentacije Australije, sa kojom se bori za još jedan odlazak na Svjetsko prvenstvo.