Te dvije stvari se nikako ne mogu porediti, ni u sportskom ni u političkom aspektu, ali ako sinoćnja pobjeda posluži kao događaj koji će igračima otvoriti oči da više ne treba da se tavori po baražima Liga nacija, onda će Oslo zaista postati Zagreb nove generacije.
Hrabro su odigrali srpski fudbaleri ovu utakmicu! Izgarali su protiv tima koji su svi toliko hvalili prije utakmice i pokazali da teško gostovanje može da bude motiv za požrtvovanost i inspirisanost u ključnim trenucima. Primljeni gol jeste malo poremetio "orlove", ali su znali da uzvrate i završe posao.
Koliko se ove riječi odnose na sinoćnju pobjedu Srbije u Oslu, toliko se mogu prenijeti i 21 godinu unazad, na onih 2:2 Jugoslavije koji su joj u Zagrebu bili dovoljni za plasman na Evropsko prvenstvo.
Na današnji dan, 9. oktobra 1999. godine, tadašnja selekcije SR Jugoslavije obezbijedila je plasman na svoj, ispostaviće se, posljednji EURO, onaj u Belgiji i Holandiji, kada je jedna generacija doživljavala svoj prirodni kraj.
Tačno 21 godinu kasnije, Srbija slavi još jedan hrabar trijumf na nezgodnom gostovanju. I mada "orlovi" nisu igrali protiv trećeg tima svijeta kao što je tada bila Hrvatska, i iako izabranici Ljubiše Tumbakovića nisu bili sami među 38.743 navijača koliko ih je tada bilo na "Maksimiru", ovoga puta su svi "digli ruke od njih".
Atmosfera oko selekcije je bila loša, izbori i izjave selektora bile su tumačeni kao negativni, a igre koja je reprezentacija pokazivala od početka kvalifikacija za EURO nisu bile naročito nadahnjujuće.
I za 120 minuta se sve okrenulo.
Srbija poslije odlično "postavljene" i odigrane utakmice sada ponovo vjeruje. Sada je atmosfera na nivou "ma nisu ni ti Englezi nešto, pa šta ako se igra na Vembliju". Ostala je još ta Škotska da se savlada u Beogradu i srpsko čekanje Evropskog prvenstva napokon će biti završeno.
Ko bi rekao da će od golova Predraga Mijatovića i Dejana Stankovića u Zagrebu morati da se čekaju dvije promjene naziva države i dvije pune decenije dok se ne dođe u najbolji mogući položaj za plasman na EURO?
Ko bi rekao da će Dejovo "dođi 'vamo purgeru" prije meča i Batino hvatanje Jarnija za muškost tokom meča danas biti dijelovi legende o posljednjem plasmanu na Evropsko prvenstvo, jer nova sjećanja nisu uspjela da se stvore?
Pa pobogu, polako se bližimo trećoj deceniji trećeg milenijuma, krajnje je vrijeme da se nekim novim klincima ispredaju nove priče o uspjesima srpske reprezentacije.
Srbiji (i Crnoj Gori) zauvijek ostaju Mihini centaršutevi u 26. i 31. minutu i golovi "plavih" koji krcati "Maksimir" čine sablasno praznim i tihim. Taj podvig "plavih" na "Maksimiru" ostaće nezaboravan, takav kakav je, neobičan u sportskom i političkom kontekstu, ali nove generacije zaslužuju i neke modernije priče.
Oslo 2020. bi mogao da bude Zagreb 1999. ove generacije. Ne, te dvije stvari se ni fudbalski ni u bilo kom drugom smislu ne mogu porediti. Hrvatska je tada bila daleko jači tim nego sada Norveška, a ni političkoistorijski aspekt utakmice nije bio zanemarljiv.
Ali pobjeda u Norveškoj mogla bi da posluži kao okidač čitavoj jednoj generaciji da prestane da traći svoje vrijeme i da uzme tu loptu i napravi ono što svi znamo da zna. Ako sinoćnja pobjeda posluži kao događaj koji će igračima otvoriti oči da više ne treba da se tavori po baražima Liga nacija već da se već uveliko sprema za grupnu fazu završnog turnira, onda će Oslo zaista postati Zagreb nove generacije.
Sada je red da "bockanjima" Sergeja Milinković-Savića i pridodamo još ko zna šta što bismo 12. novembra mogli da vidimo u Beogradu.
Neka "orlovi" ponovo iznenade, kao što su znali "plavi".