Kao i uvijek kada igra za Srbiju, Aleksa Avramović joj daje energiju koja je čini nekada nepobjedivom za protivnike. Kako je i gdje postao baš takav? Ovo je njegova životna priča.
Aleksa Avramović i na Eurobasketu u Rigi jeste i biće energetski lider reprezentacije Srbije, jer su borbenost i srčanost do krajnjih granica ono što ga je učinilo ljubimcem nacije i sjajnim košarkašem.
Od malih nogu, Aleksa je bio navikao na takav pristup košarci, stvarima i ljudima koji su mu bliski. U rodnom Čačku je bio ljubimac svih u svom okruženju, a isto je važilo i u selu Latvici, kod majčinih roditelja gdje je u djetinjstvu brao maline u ariljskom kraju.
"Moje selo se zove Latvica kod Arilja. Malinarski kraj. I nikad me nije stid da kažem, u vrhuncu sam brao mnogo malina. Naravno, i moj pokojni deda je imao dosta malina. Sigurno je uticalo branje malina na mentalni sklop. Ne mogu da opišem kako je to raditi na 40 stepeni", kazao je Aleksa Avramović u emisiji "Na ivici terena".
Redovno završio gimnaziju, planirao fakultet
Razvijajući se u vrhunskog košarkaša, nikada nije zapostavio školovanje.
"Upisao bih fakultet DIF i vjerovatno bih bio profesor ili bih bio trener", priznaje Aleksa, koji je posebno ponosan na činjenicu na je redovno išao u gimnaziju u Čačku iako je paralelno aktivno trenirao.
Njegova majka Slavica je građevinski hidroinženjer i radi u Arilju u Rzavu, otac Slobodan ima diplomu Više ekonomske škole, rođeni, stariji brat Veljko je diplomirani sportski menadžer i trener je plivanja, pa ni Aleksa nije mogao da zapostavi knjigu zbog košarke.
Drugarice i drugovi koje je stekao u gimnaziji nikad nisu zaboravili dogodovštine sa njim na ekskurzijama.
"Bio je zapravo jako sličan kao i u igri, jako energičan, zainteresovan za svaku temu i sve što se dešava. U društvu je uvijek zračio pozitivnom energijom, bio je onaj pokretač u cijelom odjeljenju. Na ekskurziji u Grčkoj je vodio cijelo odjeljenje da pronađemo giros i pri tome izigravao turističkog vodiča jako uspješno, kao da je čitav život u Solunu, a ne prvi put u životu. Kao učenik uglavnom je bio odličan ili na granici odličnog, najviše zbog toga što mu je pažnja bila podijeljena između nastave i košarke kojoj je oduvijek posvećivao mnogo svog vremena", govorila je za RINU Katarina Smiljanić, Aleksina drugarica iz grada na Moravi.
Veliki je vjernik, kao i drugovi iz reprezentacije
Aleksa Avramović je veoma posvećen vjeri.
"Vjera mi je sve. To mi je stvarno sve, duboko vjerujem u postojanje Svevišnjeg. Znam da je tu sa nama u svakom trenutku, da nam daje snagu da izdržimo svaku moguću patnju i pad. Na nama je da se molimo i da vjerujemo da će doći bolji dani kao što i dođu. Bože zdravlja sve će biti i sada super, desilo mi se dosta pehova prošle godine, ali desile su mi se i najljepše stvari u karijeri. Nema velikih uspjeha bez žrtve, tako da sam ja srećan", govorio je Aleksa.
U djetinjstvu mu je usađena ljubav prema vjeri.
"Roditelji, otac i majka, vodili su me u djetinjstvu nedjeljom u crkvu, išli smo i na vjeronauku. To je elementarno vaspitanje. Naši roditelji i njihovi roditelji su čuvari porodice, to se sačuvalo. Kako više vremena prolazi, sve više ljudi vidim kako spoznaju Boga i ako sam na bilo kakav način kod nekih ljudi doprinio da taj osjećaj spoznaju, to je veliki uspjeh za mene. Bez Boga ne možemo ni preko praga, a sa Bogom možemo i preko mora, možemo svuda."
Moli se sa saigračima iz reprezentacije
Isto može da tvrdi i za svoje drugove i saigrače.
"Ognjen Dobrić i Marko Gudurić su takođe vjerujući. Sa tim momcima sam provodio mnogo vremena i zato sam ih uzeo kao primjer. I kada smo na terenu na suprotnim stranama, Bog će pomoći i jednom i drugom. Što bi rekao moj duhovnik - slava Bogu za sve dobro i za sve loše. Slava mu."
"Kada se sve završi, biće mnogo više dobrog nego što je bilo loše. I kada ne bude košarke blagodarićemo Bogu za neke druge stvari i tražiti od njega milost za nešto što će se desiti ili neće, ali uvijek ćemo biti zahvalni njemu za sve što nam je pružao i što ne nam pružati. To je moja logika stvari", govorio je Aleksa.
Ponosni Čačanin
Svom gradu se uvek vraća.
"Jedan sam sasvim običan čovjek iz Čačka. Ponosim se time što dolazim iz tog mjesta iz Zapadne Srbije. Čačak ima neki svoj poseban šmek, posebna su vrsta ljudi. Imao sam normalno djetinjstvo, okružen porodicom koja mi je dala veliku ljubav, kao i cjelokupnom familijom i društvom. Imali smo mnogo ljubavi da damo jedni drugima, odrastao sam u takvom okruženju i nije mi bilo teško da zadršim u tome samo pozitivne stvari. Da i dan-danas prenesem ljudima ljubav i pozitivnu energiju. Mislim da je to najvažnija stvar", rekao je Aleksa u razgovoru sa ocem Petrom Popovićem.
Na terenima svog grada, razvijajući se u tamošnjem klubu "Mladost", potom i u "Borcu", gradio je svoje košarkaške vještine i jačao karakter, koji danas čini i reprezentaciju jačom baš za tu upornost kada je on u timu. A kakav odnos sa njim imaju i danas Čačani vidjelo se kada su mu organizovali dočeke poslije velikih uspjeha.
Pogledajte te trenutke koje nikad neće zaboraviti:
"Nije me sramota, moje selo se zove Latvica": Dječak do traktora s loptom sada je srce reprezentacije Srbije
"Kada se sve završi, biće mnogo više dobrog nego što je bilo loše. I kada ne bude košarke blagodarićemo Bogu za neke druge stvari i tražiti od njega milost za nešto što će se desiti ili neće, ali uvijek ćemo biti zahvalni njemu za sve što nam je pružao i što ne nam pružati. To je moja logika stvari", govorio je Aleksa.
U braku je sa Teodorom
Aleksa Avramović vjenčao se sa dugogodišnjom djevojkom Teodorom 2022. godine. Zajedno su od gimnazije, pratila ga je kroz karijeru i u usponima i padovima bila sa njima. Nedavno su se odselili iz Moskve, gdje je igrao za veliki CSKA, a od jeseni će živjeti u Dubaiju, klub u velikom uzletu sa kojim je Avramović potpisao trogodišnji ugovor, do 2028.
Na godišnjicu njihovog vjenčanja, Aleksa je prošlog mjeseca ostavio kratku poruku na Instagramu uz zajedničku fotografiju. "Moje najljepše tri godine", napisao je on.
"Nije me sramota, moje selo se zove Latvica": Dječak do traktora s loptom sada je srce reprezentacije Srbije
Ovog ljeta, pred Aleksom je još jedan veliki izazov - da pokuša da sa saigračima donese našoj košarci prvo zlato od kultnog Indijanapolisa 2002. godine. Sa Nikolom Jokićem, Bogdanom Bogdanovićem i svojim drugovima ponovo će dati sve što ima da taj cilj na Eurobasketu bude ostvaren, kao i kada je oko vrata stavio svjetsko srebro u Manili ili olimpijsku bronzu u Parizu.