Novak Đoković progovorio o jednom od najtraumatičnijih dana u svom životu.
Novak Đoković je poslije osvajanja ovogodišnjeg US Opena još jednom podsjetio iz koje zemlje dolazi, u kakvim uslovima je odrastao i trenirao i da je sve, pored svog velikog truda i zalaganja, postigao i zahvaljujući svojoj porodici koja se žrtvovala za njega. A u "uslove" koje pominje spada i 1999. godina kada je NATO izvršio agresiju na tadašnju SR Jugoslaviju. Svojevremeno je Đoković u jednom intervjuu detaljno opisao to, kako je rekao, za njega jedno od najtraumatičnijih iskustava koje je ponio iz djetinjstva.
Razgovor je vođen u Beogradu u stanu njegovog dede.
"Ovo je stan u kome sam proveo dosta vremena sa braćom, sa roditeljima, sa familijom. Posebno smo se ovdje okupljali te 1999. tokom NATO bombardovanja. Moj deda je živio ovdje a mi smo živjeli u stanu koji je udaljen nekih 500 metara. Dolazili smo ovdje barem jedno 15-20 noći tokom NATO bombardovanja jer naša zgrada nije imala sklonište. Dedina jeste, i zato smo između ostalog i dolazili ovdje. To bombardovanje je bilo užasno iskustvo. Posebno za nas djecu. Mi nismo realno znali šta se dešava. Nismo razumjeli zašto avioni lete nad našim gradom i ispuštaju bombe. Nismo znali ko to radi. Ali poslije mjesec dana smo prestali da primjećujemo i reagujemo na bombe. Sjećam se da sam u teniskom klubu tog dana slavio 12. rođendan i dok su mi pjevali rođendansku pjesmu, avion je preletio iznad nas. Teško je razumjeti koliko je ta cijela situacija sa bombardovanjem bila užasna i koliko je sve to bilo zastrašujuće. U tim trenucima si bespomoćan. Ti si dole na zemlji a neko ti leti nad glavom, izacuje bombe i odlazi u sekundi", rekao je Đoković u emisiji "In depth with Graham Bensinger".
Novak Đoković o NATO bombardovanju: Dok su mi pjevali rođendansku pjesmu, avion je preletio iznad nas!
Prisjetio se i jedne noći tokom bombardovanja kada je cijela njegova porodica morala da napusti stan i izađe na ulicu.
"Sjećam se, bila je to prva ili druga noć tokom NATO bombardovanja. I bili smo na korak da zaspimo ponovo, a onda se dogodila velika eksplozija. Majka je udarila glavom u radijator i ostala je onesviješćena. Mi djeca plačemo i zbog bombi i što mama ne reaguje. Tu je bio i tata… opšti haos. Tata je odmah pritrčao do mame, pomogao joj da se osvijesti. Pokupili smo neke lične stvari i brzo smo istrčali na ulicu usred noći. Nije bilo uličnog svjetla. Toliko je buka bila zaglušujuća da se nismo međusobno čuli iako smo bili jedni pored drugih. Tolika je buka bila da nije vrijedilo ni ako kreneš da vičeš – onaj drugi te jednostavno ne čuje. Otac je nosio moju braću, majka je trčala sa nekim stvarima u rukama, a ja kako sam trčao sam se saplio u jednom trenutku i pao. I kako sam se okrenuo vidio sam avione kako ispuštaju svašta. Tlo se bukvalno treslo. To je jedno od najtraumatičnijih iskustava koje sam imao u djetinjstvu. Mi smo imali sreće, kao familija, da u tom bombardovanju nismo izubili nikoga ko nam je blizak. Mnogo je onih koji su izgubili drage i bliske ljude. To je potpuno jedan drugi nivo patnje i traume. Ne mogu ni da zamislim tu vrstu boli koju bih morao da nosim da se to nama desilo", rekao je Đoković.
Kaže da je, kao i svi ljudi u Srbiji, i on jedno vrijeme bio veoma bijesan zbog svega što se dogodilo.
"Sada nisam više. Nikada neću zaboraviti šta se desilo ali u isto vrijeme ne mislim da je dobro za bilo koga da bude zaglibljen u osjećaj mržnje i bijesa. Ponavljam, ne mogu ni da zamislim kakav je to bol koji čovjek nosi kada mu neko ubije dragu i blisku osobu. Kako je moguće da se velike zemlje skupe i bombarduju malu zemlju i njene bespomoćne ljude. Kako je to moguće? Kako mogu da uništavaju? Ja to nisam mogao da razumijem. Nema opravdanja za rat. Nema opravdanja za bombardovanje, za ubijanje, za rušenje nečijeg doma. To je vrhunska okrutnost. E to je nešto što je mene i sve druge ljude u Srbiji podstaklo da budemo veoma bijesni. Ožiljci tog bijesa su prisutni i dan danas kod svih nas. Ali ja sam radio na sebi da bih mogao da oprostim. Moraš da oprostiš. Čega drugog možeš imati u sebi više od ljubavi. A ljubav je opraštanje. To je moja filozofija života. Koliko god ona bila teška, na kraju mislim da je potrebno oprostiti jer moraš da kreneš dalje. Ako ostaneš u mržnji, ta emocija će te vući nazad sve vrijeme. Ljudi u Srbiji su propatili mnogo u posljednjih 100 godina. U Prvom svjetskom ratu više od milion Srba je poginulo. To je očigledno neka vrsta sudbine mog naroda i ovog regiona. Ali i dalje vjerujem da sve to može da nas učini jačim. Cijenim sve što sam doživio u životu, posebno mislim na ta teška vrmeena, jer ona su me napravila da budem otporan, jak, ali i zahvalan na sve što imam danas u životu. Moje najveće dostugnuće je otvoren um. Moraš imati otvoren um da bi mogao da oprostiš, da kreneš dalje. Ako imaš zatvoren um nećeš moći da ideš dalje. Današnji ratovi su produkt nerazumijevanja. Imate religijske ratove, dokazivanje da sam ja bolji od tebe, da je moj Bog bolji od tvog Boga. Mislim da to nije budućnost kakvu želimo za čovječanstvo", rekao je Đoković.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!