Nikola Karabatić u intervjuu sa Slavenom Bilićem objasnio da su za njega zapravo sve zemlje bivše Jugoslavije isto.
Nikola Karabatić otvorio je dušu Slavenu Biliću u emisiji "Neuspjeh prvaka" u kojoj je pričao o svom djetinjstvu i "komšiji" Piksiju iz Niša, dotakao se toga zašto mu na neki način rukomet ne nedostaje i zašto ne planira da bude trener, dok je takođe pričao i o "balkanskoj školi rukometa", možda i najboljoj na svijetu.
Kada ga je Slaven Bilić nabrojao zemlje bivše Jugoslavije i istakao da je od njih "Hrvatska ipak najbolja", upitao je Karabatića šta misli da je razlika u odnosu na Srbiju, Sloveniju i druge. "Gdje je razlika, je l' to možda kvalitet, posvećenost, mentalitet?", ali nije očekivao da će Karabatić to pitanje shvatiti na drugačiji način.
Za njega su sve zemlje bivše Jugoslavije isto, zato kaže da se osjeća i kao Srbin i kao Hrvat, tako da je napravio razliku u odnosu na rad na Balkanu - i u Francuskoj. Od obe škole dobio je ono najbolje i postao najveći rukometaš svih vremena.
"Prvo je mentalitet, ta energija, kao i uzor koji su mladi Hrvati imali. Kad je bio Ivano Balić, Petar Metličić, Mirza Džomba... Sve te zvijezde. To se ne može objasniti kako utiče na mladost. Kad vide kako neko iz tvoje zemlje uspije, kaže ti da i ti možeš baš kao i oni. Tu ti je, blisko ti je, dok je i sistem na Balkanu razvio tehniku, taktiku, motoriku... Ti u Francuskoj u školi imaš samo dva časa toga sedmično, to mi nemamo, poslije možda na koledžu", naglasio je Karabatić i rekao da je za klince najvažnije da imaju uzore.
"Mi Hrvati smo ipak najbolji, zar ne?": Karabatić samo pogledao Bilića, pa objasnio šta misli o Ex-Yu
"Svi ti treneri iz bivše Jugoslavije imaju 'to nešto' i to je velika prednost, mi to nemamo u Francuskoj. U redu, liga na Balkanu nije najbolja, moraju otići da bi izašli i dobili novac. Ja sam recimo imao drugi smjer, nisam imao tu balkansku školu, sem kroz oca kod kuće, a igrao sam i fudbal, košarku, tenis... Uvijek mi je govorio da je koordinacija najvažnija i imao sam to kroz oca. Naučio sam i šta su Francuzi radili, tu je prije počelo da se radi treninzi snage, teretana, fitnes... To je bila prednost u odnosu na ostale, pa onda dovedemo tehniku i taktiku i kako se gleda rukomet drugačije", objasnio je on.
Prema njegovim riječima, i u Francuskoj su na rivalstvo sa Hrvatskom tokom početka dvehiljaditih gledali na isti način kao što je to bilo i u Zagrebu, dok dodaje da je njemu bilo uvijek teško da igra protiv njih.
"To je bilo teško i za mene. Ne može se to opisati kako je s moje strane. Igram za Francusku, a tata mi iz Hrvatske. Navijam za Hrvatsku, navijam za Srbiju, za sve naše bivše zemlje kada igraju fudbal, rukomet i ostale sportove... Najteži meč u životu bio mi je Hrvatska - Francuska 1998. Svaki put su te utakmice bile jako teške. Kad ne igramo, svi Hrvati me vole, a kad igramo, psovali mi majku i oca, bilo mi je teško i radio sam mentalno da se pripremim i te utakmice su bile najteže. Uvijek ću se sjećati tog finala kada smo ušli u Zagrebu i kada sam čuo kako su me dočekali navijači... Vidim tatu, počinje himna, skoro sam plakao na terenu, majka se plaši, ne može se to opisati i nekako sam ponosan što smo više puta pobijedili", istakao je Karabatić i dodao:
"Isto tako sam ponosan što igram za Francusku i zahvaljujući meni smo između ostalog pobjeđivali, a kada Francuska pobijedi zahvaljujući bivšoj Jugoslaviji. Mi smo podigli taj rukomet i ne bi bili tu bez nas".