Novak Đoković opisao je dramatične trenutke svog odrastanja i borbu čitave porodice za njegov uspjeh u tenisu. Kako je otac Srđan Đoković pozajmljivao novac od zelenaša, vodio ga u Ameriku, jurio kolima...
Novak Đoković gostovao je u emisiji "Neuspjeh prvaka" kod hrvatskog trenera Slavena Bilića i ispričao svoju životnu ispovijest, počev od teškog odrastanja u Beogradu devedesetih.
Čuvene su priče o tome kako je njegov otac Srđan Đoković pozajmljivao novac od zelenaša, kriminalaca, a Novak je otkrio kako je to izgledalo iz njegovog ugla. I kako je zbog toga morao da odraste već sa 12 godina.
"Jednom je stavio 10 maraka na sto i rekao 'ovo je sve što imamo.' Tada se u meni probudio očinski instinkt, da sa 12 godina moram da budem odrasla osoba. Shvatio sam tu poruku, ali je uprkos svemu bio spreman da me podrži. 'Stvorićemo pare, kako god, stvorićemo, samo moraš da mi kažeš da li si spreman za ovo. Da li si u potpunosti željan da se posvetiš ovome?'", rekao je Đoković.
"U tom trenutku je to za desetogodišnjaka velika stvar. Ja bih da se igram, volim skijanje, fudbal i tenis. Izbor je bio dobar, sudbinski, ali u tom trenutku... Rekao mi je 'Sine, razmisli, prespavaj, ako osjetiš ujutru u srcu da je tenis taj, idemo svi zajedno'", govorio je Novak.
Da li je osjetio pritisak, da mora da uspije? Apsolutno jeste.
"Jesam, sto odsto. U 12. godini, kada je ta scena nastala sa tih 10 maraka, tada sam se osvijestio - 'OK, to je to, moram da odrastem, preskočim šest godina i budem punoljetan. Da pomognem u kući ono što može da se pomogne u okviru našeg ekosistema kako da doprinesem.' Shvatio sam da je moja uloga da se tada staram i za dva mlađa brata, što je logično i prirodno, a drugo, ono što je veće i teže, da moram da se maksimalno posvetim svom teniskom životu. Ne mislim samo na treninge, već apsolutno sve što radim da mora da bude podređeno tome. I zadivljujuće je bilo ono što mi je i mnogo pomoglo, a bilo je užasno teško, da su se svi članovi porodice posvetili mom teniskom razvoju."
"Novače, moraš da dišeš, jedeš i piješ tenis"
Kada je Novak "prelomio", otac Srđan je pred njega sjeo sa jasnom i izričitom porukom.
"Mislim da sam se tu osvijestio da moram da odrastem, preuzeo odgovornost i odlučio da ne prihvatim ništa osim uspjeha. Osjetio sam vrlo jasnu poruku, samom sebi, 'odozgo' i od okruženja. Da je na meni da posvetim svu svoju energiju tome i da ako to uradim, uspjeh je zagarantovan. Nema garancija u životu, ali to sam prosto osjećao. Taj pristup o kojem smo pričali, mislim da je na to uticao u velikoj mjeri taj pristup. Prosto, što kaže moj otac 'Moraš da dišeš, jedeš i piješ tenis.' Tako sam živio dugi niz godina, pogotovo u tom tinejdžerskom periodu. Ništa ne postoji, samo to", kazao je Đoković.
Đoković opsuje kada se sjeti
"Naravno, otac je htio da me podrži u bilo čemu, ali mi je dao izbor, oboje su mi dali izbor. To je jedan od trenutaka koji su me definisali, imao sam 10 godina. Izmijenjali smo tada mnogo stanova, kraj devedesetih, bombardovanje, nismo imali stalni boravak, veliki problemi za njih. Tenis je i tada bio užasno skup sport."
Novak sa velike vremenske distance priznaje da se radovao selidbi i odlasku iz Beograda u Njemačku, na akademiju Nikole Pilića.
"Bio sam primoran da moram da sazrim brzo. Jedva sam čekao da promijenim sredinu. Ovde rat je*iga, padaju bombe, užas, koliko volim zemlju, čekao sam da vidim da li ću naći novu inspiraciju, izazove, da me nešto još gurne...", opsovao je Đoković.
Zelenaši, kamata i jurnjava kolima
Živo pamti Novak Đoković i period u kojem je njegov otac Srđan Đoković morao da pozajmljuje novac od zelenaša da bi finansirao put svog sina u Sjedinjene Države.
"Nije bilo novca za put u Ameriku, a za tako veliki boravak morao je da izdvoji do 5.000 dolara. Da bude siguran da imamo dovoljno para, da ostanemo tamo... U to vrijeme naći taj novac bilo je gotovo nemoguće. Pričao je već tu priču, da ga ne citiram, ali ukratko, otišao je kod zelenaša, kriminalaca koji su tada jedini mogli da ti daju pare na 'dobar dan', ali sa kamatom. Rekli su mu 'Da li ti se žuri?', on kaže 'Da, žuri mi se, treba da krenemo', oni su mu rekli 'Dobro, kamata je 15-20 odsto, ali što ti se žuri biće 30 odsto.' Stisnuo je zube, dao mu ruku i kazao: 'Dobro, neka bude šta bude, stvoriću pare.' Ima tu dosta priča koje nisu za javnost, neka jurnjava kolima, gdje je on pokušavao da nađe način, da izađe iz nevolje, ali je na kraju našao način. Strašna su to vremena bila, ja to nisam znao, krio je od mene."
Sa novcem u džepu, Srđan Đoković i Novak Đoković otišli su u Sjedinjene Države.
"Kada je uspio sve to da obezbijedi, otišli smo u Ameriku, gdje nismo išli samo zbog turnira, već zbog toga što nas je zvao 'IMG' najveća menadžerska kompanija u sportu. Nema mobilnih, nemamo ništa, trebalo nam je pet aviona da dođemo u Tampu. Tamo bi trebalo da nas sačeka čovjek, večernji su sati, zovemo i niko se ne javlja. Ne znamo da li da idemo u te sate ili sutra ujutru. Odemo, poljubimo vrata jer je sve zatvoreno, nađemo neki motel sa dvije zvjezdice..."
Srđan Đoković od tada jedno ne želi da čuje
Poslije tolikih muka, Đokovići su u Americi pronašli osobe koje su žele da vide, ali nisu u njima vidjeli razumijevanje za muke koje su prošli u višednevnom putu.
"Došli su ti ljudi nonšalantno, kao 'to je život'. Kao 'je*iga, to je život.' Zato moj otac danas dobije ospice kada čuje 'That's life', ja proputovao cijeli život, a ti meni 'to je život.' Baš ga je iznerviralo", kazao je Novak.
Da li bi opet prošao kroz sve? Apsolutno, mada na tom mjestu želi da istakne i ko je bio stub porodice - majka Dijana.
"Da smo on i ja mogli da znamo da će se sve ovo desiti i da će se sve ovo postići, naravno da bismo pristali na to. To je ono što smo i on i ja žarko željeli, kao i naravno moja majka, koja nije bila u prvim redovima u tom smislu, ali ona je držala porodicu i bila stub. Bez nje bi bio potpuni raspad. Nas četvoricu muškaraca, oca, mene, dva mlađa brata, presvlačila, spremala, prala... Mnogo žena to radi, ali mnogo žena ima mnogo problema i poteškoća da očuvaju porodicu da bi dozvolili muškarcima u kući kao ona da mogu da žive van kuće svoje snove. Zbog toga moram da spomenem uvijek majku kao stub porodice, a otac je pokretačka snaga, furija koja mi je bila potrebna u tom trenutku. Bilo je nekoliko momenata na početku mog života gdje sam se malo premišljao da li tenis, da li skijanje, koje sam mnogo volio..."