Legnedarni srpski odbojkaš se po okončanju igračke karijere, 2017. godine, vratio u studentske klupe, o čemu je govorio na Adria sports konferenciji u Banjaluci.
Jedan od panelista na drugoj Adria sports konferenciji u Banjaluci bio je i proslavljeni srpski odbojkaš Ivan Miljković.
Kao najveći uspjeh u reprezentativnoj karijeri izdvaja se zlato na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine. Reprezentacija tadašnje SR Jugoslavije, predvođena trenerom Zoranom Gajićem, takmičenje je započela sa dva poraza – od Italije (3:1) i Rusije (3:2). Izboren je, ipak, plasman u naredni krug, da bi u eliminacionon fazi sve stiglo na naplatu!
U četvrtfinalu su pali Holanđani (3:2), u polufinalu Italijani bez izgubljenog seta, a u finalu na isti način i Rusi.
Prije osvajanja najsjajnijeg odličja, Miljković je dogovorio saradnju sa italijanskim klubom Lube Maćerata. Radilo se o prvom profesionalnom ugovoru, koji je, kako ističe, bio prekretnica u načinu života i razmišljanja.
"Tada jednostavno shvatiš da ti mama i tata nisu pružili dovoljno obrazovanja u vezi sa finansijama. Stvari su počele da se mijenjaju u onom trenutku kada sam shvatio da ja moram biti taj koji će preuzeti odgovornost za sopstvenu finansijsku budućnost, kao i za budućnost svoje porodice jednog dana. Zbog toga sam se više posvetio čitanju knjiga i praćenju raznih kurseva na internetu, nego gledanju filmova i serija. Govorim o periodu prije društvenih mreža, tako da nisam imao tu vrstu distrakcije poput mobilnih telefona, skrolovanja i svega drugog što nosi današnje vrijeme", rekao je Miljković, koji se 2017. godine, po završetku velike odbojkaške karijere vratio na fakultet, u 38. godini života!
"Petog maja 2017. godine — što mi je ostalo urezano crvenim slovima jer je to bila posljednja utakmica i osvajanje šampionske titule u Turskoj — odlučio sam da je to kraj. Treće dijete je bilo na putu i nisam želio da se nastavak karijere u nekom drugom klubu pretvori u to da nosim klub sa sobom, a da porodica ostane sama sa sobom. To je bio veliki izazov za mene, ali sam čvrsto odlučio da je to to. Ljeto smo proveli putujući zajedno, kao što i inače radimo, a početkom septembra sam odlučio da se vratim na fakultet. Imao sam želju da u tom trenutku budem djeci uzor. Nisam želio da se, kada se probude, pitaju gdje im je tata i da im objašnjavam kako tata sjedi po kafićima, pije kafu i ne radi ništa jer ima osam lokala, deset stanova, dvije kompanije i tri restorana — što je djetetu od četiri ili pet godina teško da shvati. Zato sam odlučio da se vratim na fakultet i da se nađem u klupi sa ljudima koji bi po godinama mogli da budu moja djeca", ističe Miljković i nastavlja:
"Bili su iznenađeni kada su me vidjeli da sjedim u prvoj klupi. Poslije dva dana su me pitali: 'Hoćete li nam Vi predavati nešto?', na šta sam odgovorio da sam došao da studiram zajedno sa njima. Mnogi iz te moje generacije danas su uspješni u kompanijama u Srbiji i inostranstvu, a neki su stigli i do Harvarda i MBA studija. Tu tranziciju sam, na neki način, pokrenuo još na samom početku svog karijernog puta, jer sam znao da želim da uradim nešto i da se vratim na fakultet. Jedina razlika je u tome što to na kraju nije bila arhitektura, već finansije, bankarstvo i ekonomija. Iz današnje perspektive, to se pokazalo kao izuzetno dobra odluka i nešto što me zaista ispunjava."
Posebno mu je, navodi, drago što je imao priliku da na takav način sarađuje sa mladim generacijama i razgovara sa njima.
"Uprkos uticaju društvenih mreža, uviđam njihov način razmišljanja i shvatam da nema ljepšeg osjećaja nego prenijeti znanje i iskustvo iz određene oblasti mlađima. Često se i sam iznenadim dubinom pitanja koja ta mlada osoba ili djeca mogu da postave", zaključio je Miljković, koji je ponikao u Nišu, da bi prije odlaska u Italiju nosio dres Partizana.
Poslije Lubea, branio je boje Rome Volej, Olimpijakosa i Fenerbahčea, poslije čega se vratio u Lube, da bi karijeru završio u Halkbank Ankari.
Dres reprezentacije (SRJ, SCG i Srbije) nosio je od 1998. do 2012. godine, a osim pomenutog zlata na Igrama u Sidneju, ima najsjajnija odličja i sa EP u Ostravi godinu dana kasnije te sa kontinentalne smotre 2011. godine u Beču, kada je proglašen za MVP-ja prvenstva.
Sa prvenstava Evrope, između ostalog, ima i tri bronze (1999. u Beču, 2005. u Rimu i 2007. u Moskvi), dok sa svjetskih prvenstva ima po jedno srebro (1998. u Tokiju) i bronzu (2010. u Rimu). Osvajač je, takođe, i brojnih medalja u Svjetskoj ligi.
(mondo.ba, D. Šutvić)
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!