Ninoslav Kovačević je talentovan, mlad i autentičan, a polje njegovog umjetničkog djelovanja je šire od vidika prosječnog čovjeka. Njegovo stvaralaštvo je neobično, suptilno i efektno, a talenat neosporan.
Ninoslav je završio banjalučku Akademiju umjetnosti, odsjek grafika, prije tri godine, a trenutno je pri kraju master studija. Izlagao je samostalno i kolektivno u regionu i na međunarodnim izložbama u Mađarskoj, Poljskoj, Njemačkoj...
Povod za naš razgovor bila je nedavna izložba na Cetinju pod nazivom “Dekodiranja”, gdje se sa još tridesetak kolega predstavio publici u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”.
Kakve utiske nosiš s Cetinja i čime si se predstavio ondašnjoj publici?
U pitanju je izložba koja predstavlja savremenu umjetničku scenu BiH, pod nazivom “Dekodiranja”, a riječ je o selekciji umjetnika iz tri grada – Banjaluke, Trebinja i Sarajeva. Bilo nas je osmoro iz Banjaluke, a selektor je bio Predrag Terzić iz Beograda i Slobodan Vidović iz Banja Luke. Izložba je bila multimedijalnog karaktera, tj, prikazala je radove umjetnika kroz različite medijske i tematske kontekste.
Na izložbi sam se predstavio sa instalacijom „Ornament“, koja je sastavljena od 3000 plastičnih čaša, dimenzija 4.5m x 4,5m.
U pitanju je instalacija nastala preciznim raspoređivanjem i slaganjem plastičnih čaša na podu galerije prema detaljnim ornamentalnim šemama koje podsjećaju na tepihe ili ćilime. Svojim dekorativnim karakterom tvore estetski i optički efekat, koji proizilazi iz kombinovanja više vrsta i boja plastičnih čaša.
Uz instalaciju predstavljena je i foto dokumentacija instalacija koje su realizovane u proteklom periodu u različitim galerijskim prostorima.
Kako je nastao ovaj rad i šta poručuje?
Ovaj rad je nešto na čemu radim više od dvije godine, a jedan od njih predstavio sam nedavno i na samostalnoj izložbi u Banskom dvoru u Banjaluci. Čim zalijepim prvu čašu na pod, kreće improvizacija na licu mjesta. Putem njega istražujem polje konzumerizma u umjetnosti, a interesantno je doživjeti ga iz perspektive posmatrača,zbog samog međusobnog odnosa. Bilo mi je važno da rad ima neku vrstu interakcije i performativnosti, te da pronađem način da uvučem publiku u rad. Na nekim izložbama ovaj rad znao je da bude i velik dvadesetak kvadratnih metara. Gradio sam ga uz sam ulaz, pa publika koja dođe, mora da uđe u taj rad i uništi ga. Na taj način je uspostavljena interakcija ovog djela sa publikom, koji ga na neki način dovršavaju, tako što ga unište do kraja.
Smatraš li da bi domaća javnost, ali i Akademija umjetnosti trebalo da budu otvorenije prema novim medijima?
Smatram da bi akademija trebala biti još fleksibilnija i otvorenija prema novim medijima i savremenim umjetničkim tendencijama. Da se otvore novi predmeti ili smjerovi koji će proučavati savremenu umjetničku praksu kao što su performansi, video, instalacije i slično. I da se istraživanje ne bazira najviše na slikarstvo i grafiku jer umjetnost danas nije samo jedan medij, niti je pojam slike isti danas i što je bio prije 500 godina.
Čak i umjetnici koji su tad stvarali su koristili najnovije medije i dostignuća nauke, da bi što bolje prenijeli sliku na platno ili je naslikali. Tako treba da se radi i danas – da se iskoriste svi novi mediji i tehnološka dostignuća u službi umjetnosti. Teoretski rad je neminovan, ali poslije toga dolazi potreba da se nađu adekvatni mediji i mogućnosti da se ideja predstavi što bolje. Nadam se da će i kod nas uskoro doći do tog nivoa. Banjalučka Akademija umjetnosti je mlada, nije uslovljena tradicijom, pa ima mogućnost da bude fleksibilnija i otvorenija ka novim medijima i svjetskim trendovima.
Izbor medija zavisi od same ideje, trenutno se najviše bavim videom (koji koristim kao medij zabilješke performansa), performans, instalaciju i crteže ili ilustracije.
Ilustracije su nešto što radim uporedo sa ostalim radovima, one su mi relaksacija. Kontekstualno su vezane za problematiku našeg društvenog mentaliteta. Ilustracija sama po sebi nosi jedan humorističan izraz, što je i cilj, ona je satiričan, ironičan, ali i sarkastičan način da se problematizuju stvari iz naše realnost, koja je ponekad sama po sebi apsurdna. Iz tog apsurda i realnosti crpim energiju i iznalazim detalje koje prenosim na ilustracije. Zbog toga će ih, sigurno, mnogo ljudi zapaziti i reakcija neće izostati.
Generalno, glavni kontekst mog rada fokusiran je na preispitivanje identiteta društva kroz segmente klasnog, ideološkog, ekonomskog i političkog, kao i preispitivanje pojma vjere, uvjerenja sa psihološkog aspekta u svim segmentima kolektivne svijesti društva.
Koje su najčešće prepreke s kojima se mladi umjetnik iz BiH suočava danas?
Teško se pronalazi posao u struci. Ja sam zaposlen, bavim se dizajnom, što je i vezano za moju struku, ali nije mi to finalni cilj. Želim da se ostvarim u umjetnosti i da iskoristim svoje znanje i obrazovanje.
Kolonija Ars Kozara je jedna od rijetkih koju bih zaista da pohvalim. Ova umjetnička laboratorija osmišljena je kao intervencija umjetnika u prirodi, prvenstveno bazirajući se na "landart" umjetnost, te svake godine okupljaju umjetnike iz regiona i šire. To je sjajna ideja, i svakako da im treba pomoći.
Osim toga, situacija je takva da za umjetnost nema toliko sluha, pa nemamo izgrađeno umjetničko tržište. Imamo scenu, ali djela koja tu nastanu nemamo gdje plasirati. Nemamo ni galerija – u Banjaluci postoje samo Banski dvor, MSURS i par galerija koje nisu izložbenog karaktera, nego prodajnog. Treba nam sistem galerija gdje bi umjetnici češće mogli predstavljati radove, ljudi koji bi otkupljivali radove, konkretno veći budžet za kulturu, kolekcije, ateljei. Zapad je veliko tržište i centar umjetnosti, zato umjetnici teže da se što više ostvare vani.
Kod nas još nije razvijena kultura odlaska u muzej, pozorište ili na izložbe. Kakvo je stvarno stanje dovoljno govori činjenica da ljudi još uvijek pitaju da li se plaća karta za muzej kad su neke izložbe. Osim toga, naši ljudi imaju sklonost da ignorišu sve što im je strano i što ne razumiju. Umjesto da budu otvoreni ka novim stvarima, ljudi ostaju u okvirima svog skromnog znanja.
Ovdje umjetnik sam sebi mora da bude finansijer, dizajner, menadžer, a pored toga mora i da stvara i traži posao sa strane da bi mogao da preživi.
Da ne moraš da brineš o novcu, šta bi radio?
Radio bih sve ono što radim sada, samo bih imao mogućnost bolje produkcije rada i bolje uslove.
Više ilustracija Ninoslava Kovačevića potražite na njegovoj Facebook stranici!