Književnica Tanja Stupar Trifunović za MONDO govorila o romanu "Satovi u majčinoj sobi" koji je osvojio publiku širom zemlje i regiona. U razgovoru sa Tanjom dotakli smo se i drugih tema iz svijeta književnosti.
“S obzirom na to da je riječ o mom prvom romanu, bila sam nesigurna kako će da izgleda, kako će ga ljudi doživjeti i ta moja nesigurnost je bila savladana upravo užim izborima, prvo za NIN-ovu, a evo sad i za nagradu ‘Biljana Jovanović’. Dobila sam ohrabrenje i podršku koja dokazuje da sam ipak uspjela da iznesem temu u proznom obliku jer sam ranije više pisala poeziju.”
U romanu “Satovi u majčinoj sobi” opisali ste odnos ćerke i majke? Zašto ste izabrali baš tu tematiku?
“Prvo moram reći da je jako čudno jer je ovaj roman do sada moje najpoetičnije djelo. Dosta sam se hrvala sa tom temom i sa rascjepom između poetskog i proznog izraza. Na kraju sam i sama popustila pred tim intezitetom i poetskim nabojem romana. Od ideje do realizacije je prošlo nekoliko godina. Tu temu sam odavno osjećala u sebi i dugo sam čekala da se iskaže. Ona je zahtjevna i složena, a na prvi pogled jednostavna i bliska. Pokušala sam opisati odnos majke i ćerke. Htjela sam da prikažem ne samo svoju, već majku kao univerzalnu ličnost, jer svi doživljavamo majke kroz njihovu majčinsku dimenziju, a zanemarujemo njihovu slojevitu ličnost. Ono što je mene zanimalo i što sam pokušavala da odgonetnem kroz roman je upravo ta složenost ličnosti majke. Stvar mi je olakšalo to što sam sama majka, pa sam se našla u međuprostoru između sopstvene majke i ćerke. Opisala sam tri generacije žena u jednoj porodici. Roman je dosta ličan, ali i univerzalan.”
U romanu preispitujute i poziciju žene u današnjem svijetu?
“Imala sam potrebu da obradim temu ženskih odnosa, mada u pozadini ima i muških likova. Ana (glavni lik) u romanu takođe pokušava da napiše roman i tako se kroz treće lice součava sa sobom što u nekom dijelu nije bilo lako opisati.”
Da se vratimo na nagrade. Roman je ušao i u uži izbor od jedanaest najboljih za NIN-ovu nagradu 2014. godine. Da li ste to očekivali?
“Totalno neočekivano i iskreno sam se obradovala zato što je NIN-ova nagrada jedna od rijetkih koja još uvijek ima težinu i kredibilitet i na neki način čitaocima predstavlja alarm da je nešto dobro i da ispunjava svrhu nagrade. Ona privlači čitaoce i daje odskočnu dasku ne samo nagrađenoj, već i knjigama koje su se našle u užem izboru, jer time zaintrigiraju javnost.”
Proglašenje dobitnika godišnje nagrade Udruženja književnika Republike Srpske koje se desilo krajem januara ostalo je u sjeni svađe do koje došlo u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS u Banjaluci. Tada je saopšteno da ovo priznanje dijele djela "Noć na Uni" Ranka Risojevića i "Trinaesti stepenik" Jovanke Stojčinović-Nikolić (koja je i predsjednica Udruženja književnika RS).
Nakon proglašenja u razgovor ste se uključili i vi istakavši da knjige mlađih autora do sada nisu nagrađivane na ovakvim konkursima, navodeći primjer da se to ove godine desilo vašoj knjizi. Kako sada gledate na cijeli događaj?
“Događaj treba posmatrati kao neki simptom ili znak. Moja reakcija jeste bila burna jer mi je dosadilo da gledam reprize. Ne radi se o glavnim akterima ni o meni u cijeloj priči, već o tome da su naše nagrade u RS potpuno izgubile kredibilitet i da je došlo vrijeme da se součimo s time, da vidimo zašto se nagrade dodjeljuju po prijateljskim principima. Bilo je potrebno reći odgovornima da im knjiga nije u prvom planu tokom same faze žiriranja, da to čini loše i nagradama jer ih unižava, a loše i samim piscima. Iz svega treba zaključuti da se ozbiljnije odnosimo prema književnosti koja ovdje nastaje, da joj damu veću pažnju i značaj, a to možemo tako da nagrađujemo zaista kvalitetne i vrijedne knjige bez obzira ko je njihov autor, koliko ima godina i objavljenih djela. Kada u prvom planu bude knjiga tada nećemo imati situacije kao što smo imali sa ovogodišnjom dodjelom književne nagrade. Možda sam reagovala burno, ali nije bilo drugog načina da se prekine loša tradicija nagrađivanja knjiga.”
Da li će se sada stvari promijeniti?
“Voljela bih da ovo bude kao neka vrsta upozorenja i signala da treba raditi na tome da stvorimo zanimljiviju i dinamičniju književnu scenu. Dobra strana događaja koji je okarakterisan kao negativan (jer je bilo svađanja), je to što smo vidjeli da je naša javnost zainteresovana za književnost i da želi promjenu i drugu vrstu odnosa prema knjizi. Pisci bi trebalo da izađu iz pozicije uvrijeđenog književnika pa će tako imati značajniji udio u samoj javnosti i pridobiti kritičku i čitalačku publiku na drugačiji način.”
Da li vas je podržao neko od kolega?
“Tom prilikom se otkrilo nekoliko boljki našeg života. Dosta ljudi me je nezvanično podržalo. Svi se plaše da u javnosti kažu kako stoje stvari, a pogotovo književnici. Dok ne budemo javno govorili o problemima oni se neće sami riješiti. Mislim da je to ono što treba da naučimo i da javno ukazujemo na problematiku i da to nije ništa skandalozno ni strašno nego način mijenjanja situacije u kojoj se nalazimo.”
Takođe, tada ste se oprostili od članske karte Udruženja književnika Srpske?
“Jeste. Imala sam najbolju namjeru da sa grupom mlađih književnika utičem na zdraviji književni ambijent. Možemo lako da vidimo posljednjih dvadeset godina kontinuitet loših stvari i nemarnog odnosa i prema književniku i odnosa književnika prema književnosti kod nas. Sa najboljom namjerom sam bila dio tog Udruženja i željela da stvari budu bolje.
Ali, uvijek imamo reprize i kada je riječ o nagradama i književnim dešavanjima. Stekla sam utisak da njima odgovara ovakav način funkcionisanja. Vidjela sam da nemam šta više da tražim tu. Ne želim više da prolazim kroz svađe, pa sam se povukla iz svega."
Kakvo je vaše mišljenje o književnoj sceni u Srpskoj? Ko su autori vrijedni pažnje?
“Teško je govoriti o sceni koja je u toku, koja se odvija, lakše je sa neke vremenske distance davati procjene. Imamo književnu scenu koja ima slabosti i mane, ali i nekoliko mlađih autora koji će pokazati vrijednost. Moji favoriti su: Berislav Blagojević, Danijel Gatarić, Lana Bastašić, Tatjana Bijelić, Borjana Mrđa, Predrag Bojić, Dane Komljen, Dejan Babić, Mirko Vuković, Goran Dakić.”
Problemi?
“Nemamo ozbiljnog izdavača koji bi imao odlične urednike i marketing. Takođe, izgubio se prostor velike čitalačke publike, manje se čita. Autori su možda najizloženiji svim problemima. Sad imamo mnogo autora koji su primorani da sami izdaju i distribuiraju knjige.”
Književnica Tanja Stupar – Trifunović objavila je četiri knjige poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski danski i francuski. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Glavni i odgovorni urednik je časopisa za književnost umjetnost i kulturu "Putevi", a zaposlena je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.
Šta je sa “Putevima”? Ko danas kupuje taj čuveni časopis koji postoji već pedeset godina?
“Prilagodili smo ga današnjim čitaocima, jer smo bili u fazi da ne prodamo nijedan primjerak. Prilagođavanje savremenim književnim časopisima se pokazalo kao dobra stvar, ljudi su zainteresovani, traže ga i kupuju. Mlađi su bolje prihvatili novi izgled i koncept magazinskog izdanja.”
Takođe, organizujete i zanimljive “Večeri poezije” u Banjaluci. Kakvo je interesovanje za njih?
“Književne večeri smo takođe prilagodili zahtjevima savremene publike. Ideja je nastala na privatnom druženju kada sam sa kolegama dogovorila da organizujemo književno veče otvorenog tipa. Na te večeri dolaze ljubitelji poezije koji žele da osjete živu književnu scenu i tom prilikom pročitaju svoje stihove. Mladima je zanimljivo, jer na taj način testiraju sebe i reakciju na svoju poeziju.”
Osim nabrojanih aktivnosti, vi ste i majka jedne djevojčice. Kako stižete na sve strane?
“Kada se sve nabroji zvuči mnogo, ali nije tako strašno. Uspjela sam da uvežem sve segmente života. Sama činjenica što sam majka ne otežava, već olakšava stvar. Odnos sa ćerkom je neka vrsta pogonskog goriva. Otkrila sam nove stvari, osjećam se stabilnije i jače jer snagu crpim iz odnosa sa ćerkom i porodicom.“
“Kada imam vremena odem sa prijateljima na svirke, kafu, druženja po kućama. Volim da pravim kolače, da odem u pozorište, evo baš mi se mnogo dopala predstava ‘Slučajevi’ Nevid teatra jer je totalno drugačija.”