IGRA PRESTOLA: Identitet čini čovjeka

Samo na MONDO portalu čitajte osvrte Monike Ponjavić na nove epizode najiščekivanije serije ove godine - Igra prestola. Uživajte u analizi treće epizode pete sezone.

Činjenica da Arja nije smogla snage da se riješi Igle, koju je mukotrpno povratila iz ruku Polivera i Tiklera, koje je uz pomoć Sandora Klegejna skinula sa svoje liste u prošloj sezoni, nam samo govori da će njen identitet, bez obzira na sve događaje i promjene u budućnosti koje ju čekaju, ipak prevladati.

A ONDA ĆE DOĆI DRUGA, MLAĐA I LJEPŠA

I ova epizoda (High Sparrow) se, baš kao i prethodna, vraća na pitanje proročanstva sa kojim smo se upoznali u prologu pete sezone Igre Prestola. U njemu je, ako se sjećate, između ostalog, prorečeno da će Sersi u nekom vremenski neodređenom trenutku biti zamijenjena novom kraljicom, mlađom i ljepšom od nje.

Kako mi još uvijek ne možemo sa sigurnošću tvrditi da li je riječ o Sansi, Mardžori ili nekom trećem, tako ne možemo biti sigurni ni da li je to vrijeme uopšte došlo. Stoga ću istovremeno pisati i o Mardžori i o Sansi jer kao što smo mogli vidjeti u ovoj epizodi, jedna je putem vjenčanja postala kraljicom a druga će uskoro postati gospodaricom Sjevera. Drugim riječima, polako ali sigurno i Mardžori i Sansa postepeno osvajaju teritoriju i prevlast nad kraljevstvom kojim je nekad vladala Sersi. Koja će ju u konačnici i zamijeniti ostaje još da se vidi.

Sansa je, međutim, ponovo izvukla deblji kraj. Titula koja joj je pripadala po rođenju i prezimenu će joj sada, na moju žalost, doći kroz pakt o vjenčanju sklopljen između Pitera Bejliša i Rusa Boltona a koji se odnosi na Sansino vjenčanje za Remzija. Ne znam ima li smisla napomenuti da njena sudbina nije ovako okrutna u knjizi. U Pjesmi leda i vatre Sansa ostaje u Vejlu a Remzi se ženi "Arjom Stark", odnosno Džejn Pul, Sansinom najboljom prijateljicom, koja za potrebe Sjevera i porodice Stark samo glumi da je Arja. S ovom promjenom ulog u seriji postaje mnogo veći jer je u pitanju posljednji živi Stark (prema vjerovanju većine) putem kojeg su Lanisteri planirali uzeti Sjever za sebe. Ono što publika opet treba da zaboravi je da je Sansa, supruga Tiriona Lanistera, tražena za saučesništvo u ubistvu kralja Džofrija, čija porodica još uvijek vlada Vesterosom. Kada na to dodamo i činjenicu da je Sersi u potrazi za Bejlišom, pitati se šta je plan Pitera Bejliša i šta je zapravo njegov motiv (pored Vinterfela i dominacije na Sjeveru kao kazne Edardu Starku koju je pomno planirao još od smrti Džona Erina, događajem kojim započinje Igra Prestola) uopšte nije naivno. Kako god pokušam da posložim stvari dolazim do istog ishoda u kojem Piter Bejliš sasvim sigurno umire, osim ako Sersi ne umre prva. Da napomenem, ovo su samo moja nagađanja jer ja, kao ni vi, apsolutno ne znam kuda ova priča trenutno ide.

Šta god njegov plan bio, postoji jedan parametar na koji Bejliš nije računao a to je naravno neuračunljivost Remzija Boltona, o kojem Piter ne zna apsolutno ništa što je naravno čudno s obzirom da je Piter Bejliš uvijek dva koraka ispred svih. Njegovo nesmotreno donošenje odluke da Sansu da najvećem psihopati Vesterosa (kojeg mnogi nazivaju novi Džofri) za ženu mi se čini kao veliki propust u tekstu i nepažnja u pisanju lika. No dobro, nije ni prvi ni posljednji put. S druge strane, ukoliko Remzi zaista naudi Sansi, a sve upućuje na to, onda je građenje njenog lika, u trajanju od četiri godine, potpuno uzaludno.

Kažem uzaludno, jer zaista ne vidim poentu Sansinog preobražaja iz plašljive, naivne djevojčice u snažnu ženu koja je, pored moći opažanja i nenarušene dobrote koju nosi u sebi, jedan od najhrabrijih i najsnažnijih ženskih likova. I zaista, trebalo je mnogo snage i hrabrosti pokloniti se uz osmjeh čovjeku koji je odgovoran ne samo za brutalno pogubljenje dobrog dijela njene porodice, poznato kao Crveno ili Krvavo vjenčanje, nego i za činjenicu da se ona u svoj dom vraća kao njegov gost. Ne vidim poentu te transformacije ako Sansin put vodi dalje ka silovanju, zlostavljanju, mučenju i slično. Jedini pozitivan ishod svega ovoga jeste jedna nova Sansa, koja je kroz proces gore navedene transformacije izrasla u djevojku dovoljno lukavu i hrabru, koja će, pored svih loših okolnosti u kojima se našla, ipak smoći snage da izmanipuliše Remzija. Međutim, s druge strane, ovdje je ipak riječ o Remziju, s kojim se, baš kao sa Džokerom, nikad ne zna. Ili, nadu ipak treba položiti u Brijenu od Tarta i Podrika Pejna koji po svemu sudeći na sebe preuzimaju ulogu mrtvog Mensa Rejdera u potencijalnoj kombinaciji sa dijelom uloge neznanog heroja poznatijeg kao Duh od Vinterfela. Bilo kako bilo, rasplet ove priče će svakako biti neočekivan i uzbudljiv.

EDE, DONESI MI PANJ

U prethodnoj recenziji sam spominjala Neda i Roba Starka u kontekstu pravila vezanog za Vinterfel po kojem, da parafraziram, čovjek koji izriče kaznu treba ujedno biti i čovjek koji je će tu kaznu sprovesti u djelo (The man who passes the sentence should swing the sword). Međutim, to, kao što smo vidjeli u epizodi Kuća bijelog i crnog nije način Deneris Targarijen. Umjesto toga, ona neizostavno prepušta izvršenje kazne nekom od članova njene svite. S tim u vezi, ovaj put ću je umjesto sa Nedom i Robom, dovesti u vezu sa Džonom Snouom. Da biste razumjeli paralelu koju povlačim između lika Džona Snoua i Deneris Targarijen moram se vratiti na sami kraj prethodne epizode, na scenu koja prikazuje pogubljenje jednog od bivših robova, i sadašnje djece Majke (eng. Mhysa) Mirina. U toj sceni, Deneris naredjuje Dariju da pogubi dječaka koji je odbio da izvrši njeno direktno naređenje.

U Crnom Zamku, isti taj narativ – preispitivanje metoda kažnjavanja onog ko prekrši direktno naređenje – dao nam je potpuno različit ishod. Naravno, mi sad možemo tvrditi da je Džanos Slint bio užasan čovjek koji je zaslužio da umre, te da je Slintov karakter, kukavičluk i nemoral u velikoj mjeri olakšao Džonu donošenje odluke, što ne možemo reći za Deneris jer je njen počinioc više dopadljiv kao lik. Međutim, tvrditi to bi vas postavilo u ulogu još jedne Martinove žrtve, čija je pažnja, usljed spretnosti pisca u poigravanja sa emocijama i racionalnim rasuđivanjem svoje publike (bilo da je riječ o gledaocima ili čitaocima), usmjerena na pogrešnu stvar. Umjesto toga, fokus naše pažnje treba biti usmjeren na nešto važnije. U ovom slučaju na doživljavanje i poistovjećivanje modaliteta izvršenja kazne (da li to radiš sam ili zadužuješ nekog drugog da to uradi za tebe) sa mehanizmom narativa koji odvaja lik Deneris Targarijen od lika Džona Snoua, sa mehanizmom koji odvaja porodicu Stark od porodice Targarijen, led od vatre, a jezovuka od zmaja. Ono što je serija ovom epizodom uspjela uraditi jeste po prvi put postaviti dihotomiju ova dva lika i ove dvije kuće (jedine dvije magične kuće u Vesterosu) na noge.

S druge strane, stav i držanje Džona Snoua, tokom posljednjih trenutaka života Džanos Slinta, je, s moje tačke gledišta, predstavljena kao fantastična referenca na stav i držanje Edarda Starka iz prve epizode Igre Prestola, u kojoj Ned pogubljuje Vila, dezertera Noćne Straže. Džonova povezanost, lojalnost i građenje identiteta kroz njegov odnos prema Vinterfelu i porodici Stark je najvažnija pouka koju možemo izvući iz ove scene, označene od mnogobrojnih fanova najboljim momentom Pjesme leda i vatre. U knjizi se taj identitet prikazuje na nešto drugačiji način, koji možda jeste bolji ili značajniji, međutim, ono što je važno – njegova suština – zapravo ostaje nepromijenjeno.

U Plesu sa zmajevima, petom dijelu Pjeme leda i vatre, Džanos Slint takođe odbija direktno naređenje što, za razliku od serije, ovdje za posljedicu ima vješanje (a ne obezglavljivanje) u centralnom dvorištu Crnog Zamka. Neposredno pred pogubljenje, na šok i nevjericu svih čitalaca, uključujući i mene, Džon izjavljuje kako se predomislio. Njegova dječačka narav je samo jedan od razloga zašto bi se to odustajanje moglo protumačiti kao vrlo realan i moguć čin. Međutim, odmah nakon tog inicijalnog šoka dolazi rečenica Ede, donesi mi panj koja predstavlja najznačajnije naređenje ikad dato u Pjesmi leda i vatre. Značaj ovog naređenja je višestruk ali za potrebe ove recenzije izdvojiću tri: 1) Džon Snou konačno uspjeva da "ubije" dječaka u sebi što je za posljedicu imalo stvaranje otvorenog puta muškarcu koji je toliko dugo želio da izbije van; 2) ovo naređenje u sebi nosi potvrdu Džonovog identiteta, a kroz preuzimanje kodeksa porodice Stark (The man who passes the sentence should swing the sword) što nas naravno dovodi do stavke 3) po kojoj se on ovim činom, kao što sam već ranije rekla, stavlja u direktnu suprotnost sa likom Deneris Targarijen. Dakle, bez obzira na brisanje date rečenice, serija je uspjela da nam prenese njenu suštinu kao i suštinu same scene u kojoj je, bez obzira na legitimitet, porijeklo, prezime i krv, Džon Snou morao umrijeti kako bi se Džon Stark mogao roditi.

P.S. Vjerovatno se pitate zašto toliko insistiram na identitetu Džona Snoua. Priča se vjerovatno mora vratiti na sami početak po kojem je jedan od uslova za Beniofa i Vajsa da dobiju pravo na adaptaciju Martinove sage navodno bio tačan odgovor na sljedeće pitanje: Ko je majka Džona Snoua? S obzirom da smo zagazili u petu sezonu Igru Prestola pretpostavljam da je intervju prošao dobro. Ono što mnogi fanovi spekulišu i već unazad par godina posmatraju kao kanon, iako ništa još uvijek nije potvrđeno, jeste do sada najčistija teorija po kojoj, sa otkrivanjem tačnog identiteta majke Džona Snoua, Edard Stark ne može biti njegov otac. A ako Edard nije otac, ko je? I zašto je Džonov identitet toliko dugo skrivan od cijelog svijeta, uključujući i Nedovu porodicu sa akcentom na Ketlin Stark sa kojom je Ned preblizak i sa kojom nije imao tajni? Mnogo pitanja koja sa tačnim odgovorom stavljaju stvari u potpuno drugi kontekst, u kojem je Džonov identitet Sjevernjaka od presudnog značaja. S obzirom da umirem od želje da vam kažem zaustaviću se sad i samo reći R+L=J za one koji žele da znaju više.

Najbolji citat: Trebalo je biti Ede, donesi mi panj (eng. Edd, fetch me a block) međutim kako je Ed donio samo Slinta a Oli (Satinova zamjena) njegov mač, Dugu kandžu (eng. Longclaw), odlučila sam se na citat koji ne postoji u knjizi a koji je po meni od ekstremnog značaja za budućnost ne samo Džona Snoua nego i priče uopšte. U pitanju je Davosov citat sa kojim se mnogi fanovi ne bi složili. Međutim, ja, apsolutno bih.  

Olly: I am the sword in the darkness. The Watcher of the Walls. The shield that guards the realms of men.

Davos: The shield that guards the realms of men. That's what you swore to be. I am not a learned man but the best way to help the most people might not be sitting in the frozen castle at the edge of the world….you might want to get your hands dirty and do what needs to be done.

Jon: And what needs to be done?

Davos: As long as the Boltons rule the North, the North will suffer. Just one man's opinion.

I jedne djevojke. I jedne djevojke.

Ocjena: 9/10

(Tekst napisala Monika Ponjavić. Posjetite njen blog naOVOM LINKU)