Na 19. Teatar festu "Petar Kočić" u Banjaluci sinoć je odigrana sjajna predstava "Bela kafa", prema tekstu Aleksandra Popovića, u izvođenju glumaca Narodnog pozorišta Beograd.
Komad je režirao Milan Nešković, a u predstavi su igrali Branko Vidaković, Jasmina Avramović, Pavle Jerinić, Vanja Ejdus, Nenad Stojmenović i Nada Šargin.
Čuveni pozorišni pisac Aca Popović (1929 - 1996), rođen u je imućnoj porodici, potom je bio skojevac, pa zatočenik Golog otoka, a zatim da bi preživio radio je kao fizički radnik, moler... Komad ''Bela kafa'' najviše je nalik njegovom životu, a napisao ga je 1990. godine, predosjećajući ogromnu tragediju i raspad Jugoslavije.
Radnja je smještena u period između 1941. i 1955. godine, a bavi se jednom građanskom porodicom koja nestaje u turbulentnom vremenu. Na neki način, šest likova simbolišu bivšu Jugoslaviju i njene republike.
Predstava članova Narodnog pozorišta Beograd trajala je skoro dva i po sata, bez pauze, ali su, nakon pomalo razvučenog početka, glumci "ubacili u brzinu" i uspjeli svojom igrom na sceni da zaokupe pažnju i poberu buran aplauz dupke pune sale Narodnog pozorišta RS.
Najsigurnija i najsamouvjerenija na sceni bila je Nada Šargin, koja je osvojila i najviše simpatija kod banjalučke publike. Ona u predstavi igra vrckavu Zoru Šišarku, koja "stalno pada" i mijenja muškarce, a Šarginovoj ta uloga očito izuzetno prija.
Jedan od likova u "Beloj kafi" je Srđa Zlopogleđa, koji nosi ime mitskog srpskog junaka iz Kosovskog boja, poznatog po urokljivim očima, i po tome što u Banjaluci ima svoju ulicu.
Zlopogleđu je prilično uvjerljivo odigrao Nened Stojmenović, koji je u Popovićevom komadu igra partizana i tvrdokornog komunistu, dakle posve drugačijeg lika od svog mitskog uzora, mada su po mnogo čemu i slični...
Scenografija predstave, za koju je bila zadužena Vesna Popivić, svedena je i jednostavna, jednom rječju - ODLIČNA. Ukoliko sudite na osnovu fotografija, scena vam se može učiniti odbojnom, ali dojam koji dobijete gledajući je uživo neuporedivo je bolji i življi.
Treba istaći i međukomade, odnosno djeliće koji povezuju cjeline predstave, sastavljene od igre i muzike, koji podsjećaju na "živu" animaciju, i koji izuzetno dobro vrše ulogu kontrapunkta radnji predstave.
Sve u svemu, odlična predstava, komad koji vjerno oslikava sjajan Popovićev tekst!
Riječ dvije o autoru: "Pitomac" Golog otoka...
Aleksandar Popović (1929. - 1996.) jedan je od najznačajnijih srpskih dramskih pisaca. Najviše je pisao komedije i satire, a uspješno se bavio i drugim žanrovima, pa je iza sebe ostavio bogat opus drama za djecu, scenarija za televizijske drame i serije.
Za dramska djela osvojio je mnogobrojne nagrade, a pozorišne predstave rađene po njegovim tekstovima postale su zaštitni znak mnogih pozorišta. Napisao preko 50 pozorišnih komada.
Rođen je na Ubu 1929. godine. Po završetku gimnazije, odličan matematičar, predaje se pisanju poezije i postaje kandidat za člana Udruženja književnika.
Krajem '40-ih uhapšen i provodi pet godina na Golom Otoku. Nakon robije bio prisiljen da se okuša u raznim zanatima.
Početkom '50-ih prihvata poziv Duška Radovića iz Radio Beograda i piše radio-drame za djecu. Prvo djelo je objavio 1959. godine. U pitanju je bio kriminalistički roman "Ubistvo u trouglu". U svom raznovrsnom opusu stvara drame i komedije, drame za djecu, TV drame i televizijske serije.
Neke od njegovih najpoznatijih komada, poput "Mrešćenja šarana", "Razvojni put Bore Šnajdera" i "Ljubinko i Desanka" veoma uspješno se igraju u većini srpskih pozorišnih kuća, pa tako i u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci.
Aleksandar Popović, po sopstvenom priznanju, pisao je "po sistemu beskonačnih asocijacija". On je autor koji je u svojim djelima najpreciznije i najistinitije opisao famozni "balkanski mentalitet", odnosno pokušao i u priličnoj mjeri uspio da da odgovor na pitanje - "ko smo u stvari mi?"
Pročitajte neke od njegovih izuzetno lucidnih promišljanja o nama i svijetu...
"Nisam za ono Njegoševo: da se na muci poznaju junaci. Muka je nešto što ljude razdvaja, a ne spaja. Hajde da vidimo na nečem lepom koje će naše osobine doći do izražaja."
......
"Ja sam hteo, moja je nakana bila, da identifikujem narod koji ovde živi, da napravim njegovu ličnu kartu, za nekog ko ne zna ko su Srbi, usuđujem se reći i Hrvati…
Ne umem da nađem tačnu liniju razgraničenja između Srba i Hrvata. To je porodica, dve loze, dva naroda to ni u kom slučaju nisu. Znam da je to jeres reći, ali ja tako najiskrenije mislim…"
......
"Kod mene nema negativnih junaka, odnosno ima negativnih junaka, ali nema junaka koje ja mrzim, koje prezirem..."
......
"Čovek ima svoje animalno biće, ne treba se mnogo igrati s njim. Ko pusti zver iz čoveka, taj je veliki zločinac. Taj je veliki đavo. Dugo živim pa sam video…
Video sam male, skromne, dobre ljude koji u nekim strašnim, groznim vremenima postanu monstrumi, ubice. Ja sad ne znam ko je ko pored mene… Dva puta sam već to doživeo: jedanput u ratu, drugi put na Golom otoku..."
......
"Znam samo da u ovom trenutku ljudsko društvo ima ogromnih problema sa organizacijom. Platon je zamišljao idealnu državu koju će da vode najpametniji. Nažalost, tog posla su se najčešće prihvatali ulični mangupi.
Svetom vladaju ulični mangupi. Mudri ljudi su dovoljno zaokupljeni svojom mudrošću, neće da se bave usrećavanjem u vidu zanata..."
......
"Ne treba pisati o svojoj ženi kad te prevari: napisaćeš tragediju, a u stvari je to komedija."
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu