Prošla godina odnijela nam je neke od najvažnijih muzičara. Ipak, donijela je nekoliko sjajnih albuma koje je Nemanja Savanović odabrao, preslušao i analizirao za vas. Koji se vama najviše dopada?

2. Nick Cave - Skeleton Tree

Crnje od crnog, ljepši od najtužnijeg Cave albuma, Skeleton Tree je malo remek djelo. Da, kroz prizmu smrti sina će se ovaj album uvijek gledati. Zli jezici su često i zamjerali to ultimativno uplitanje privatnog u poslovno, u muzičko, ali kako razdvojiti jedno od drugog? Cave je počeo sa radom na albumu i prije svih dešavanja. Kako intimni album kao što je ovaj ne bude obojen najličnijom tragedijom? Pametniji čovjek od nas pokušava da nađe smisao u besmislenoj situaciji, a naše je da slušamo.

3. A Tribe Called Quest - We got it from Here...

Hip hop je godinama smatran manje vrijednim žanrom muzike zbog nedostatka klasičnih instrumenata. Danas, kada je bend kao gitara-bas-bubanj forma izguran na margine da napravi mjesta raznim producentskim pop eksperimentima i USB muzičarima, rep pronalazi mjesto u mejnstrimu. Šteta što je u pitanju pogrešan. A Tribe Called Quest su ''stara škola''. Pionira ovoga pravca više nema bar ne sa aktuelnim ostvarenjima. Oni koji se još održavaju ili su se povukli u najcrnji opskuritet undergrounda ili su, prilagođavajući se novim trendovima, postali nešto sasvim peto. ATCQ su spojili stare ideje sa novom produkcijom i vratili se u zasluženi vrh. They got it from here.   

4. Michael Kiwanuka - Love & Hate

U vremenu kada je interesovanje za crni dio publike postao prvenstveno trend i marketing pa sve ostalo, Michael Kiwanuka se pojavljuje sa svojim albumom "Ljubav i mržnja". Tek drugi album britanskog kant-autora već pokazuje veliki iskorak u odnosu na sasvim pošten prvi album. Amy je pokazala kako su Britanije pa i svijet uvijek spremni na kvalitetan album žanra koji danas ne uživa toliku popularnost. Dok je Amy u svome soul izvođenju često naginjala prema džezu, Michael više naginje prema bluzu, čak i folku ali to na kraju dana nije bitno. Bitno je da smo se poželjeli poštene pjesme koja nema životni vijek vinske mušice. Poslušajte naslovnu pjesmu.

5. Angel Olsen - My Woman

Angel je svojevremeno bila prateći vokal Willu Oldhamu u njegovom projektu Bonnie "Prince" Billy. Will, odnosno Bonnie je ove godine takođe objavio više nego dobar album "Epic Jammers…" ali od Oldhama se to donekle očekivalo. Angel zvuči kao napokon razbuđena Lana del Ray i to je dobro. Izlet u malo pristupačnije vode, u ovom slučaju mislim na komercijalnije se pokazao kao pravi potez u odnosu na minuli radi. Kvalitet nije ispaštao, a muzika je stigla do šire publike.  

6.  Anohni - Hopelessness

Anthony and the Johnsons je bio projekat iza koga se krio on, Antoni Hegarti, danas ona, Anohni. Protestantske pjesme se na prvu vezuju za 60e godine prošlog vijeka, vrijeme Gutrijevih nasljednika, na čelu sa Dilanom. Naravno da svaka dekada ima svoju varijantu, ali su ove pjeme nekako potisnute sa godinama. Anohni se hvata u koštac sa veoma nezahvalnom tematikom, onom istom koja teško da ima mjesta u modernoj muzici. Od ekologije do Obame, znamda zvuči kao zadnje što želite čuti u popularnoj muzici ali iskoristite prednosti tehnologije, uhvatite se youtuba i dajte joj priliku, jer ozbiljan je ovo album.

7. Sturgill Simpson - A Sailor's Guide to Earth

I kada se ne radi o domaćem, odredica ''folk'' nekako nosi zlokobne konotacije na našim prostorima. Sličan je slučaj i sa kantrijem. U najboljem slučaju ga vežemo za vesterne i eventualno Casha (u najgorem za Jewel). Žanrovi su odavno prestali biti referentne tačke, a i kantri više nije muzika za kaubojske igranke. Ovo je album za kauboje koji su, ne nužno podržavali ali u svakom slučaju shvatali planinu Brokeback.

8. Opeth - Sorceress

Švedski bend koji je karijeru počeo u žanrovskoj odrednici poznatoj kao death metal. Bez pretjeranih odstupanja prvi dio karijere je prošao u sličnom miljeu, sve do prekretnice i akustičnog albuma ''Damnation''. Fascinacija progresiv rok bendovima 70-ih i 80-ih godina je uvijek bila prisutna kroz istoriju ovoga benda iako na početku karijere nije bila u prvom planu. Sviračko umijeće upakovano u sve ono što nosi prefiks ''prog'' u kombinaciji sa vokalom Mikaela Akerfelda su ono što oduvijek čini Opeth - pametno, nikada dosadno kao što se to često omakne sličnim bendovima.

9. Aesop Rock - The Impossible Kid

Bijeli reperi su svojevremeno bili endemske vrste kao crni hokejaši. U podjelama masovno producirae muzike na sve i svašta, dva imena su isplivala kao predvodnici onih bijelih repera koji ne žele ni da budu Eminem, a ni kopija crnoputih pandana već su se svojim liirčkim sposobostima uzdigli u klasu za sebe. Jedan je Sage Francis, drugi je, ovdje pomenuti Aesop Rock (ne ASAP Rocky). Nije ovo najbolji Aesop album, daleko od toga. Nedostaje ovdje koješta u odnosu na one albume koji su postali sinonim za ovog izvođača ali i "nenajbolji" album zaslužuje da bude na listi najboljih. Da, postoji video koji prati kompletan album, a riječ je o svojevrsnom rimejku najboljeg Kubrick filma.

10. Neurosis - Fires Within Fires

A za kraj nešto sasvim drugačije. ''Dark horse'' bi rekli strani kritičari. Scott Kelly i Steve von Till su pokretačka snaga Neurosisa. Nekada kombinacija HC-a i punka, danas očevid nečega što se u potrebi etiketiranja, a manjku tačnih odrednica naziva - doom core. Bend koji je, ako ne pokrenuo, onda definitivno popularizovao cijeli novi žanr na svom 11. albumu, nije ni odustao ni razočarao. Teško i prljavo, kao i uvijek zahtijeva veću predanost slušaoca, ali i nagrada je samim tim veća.

Pratite mondo.ba i na Facebooku, Twitteru i Instagramu!

2016: Otišo je svak ko valja...