Dejan Andrić: Gluma je za mene apsolutna sloboda

Sa Dejanom Andrićem, glumcem banjalučkog Nevid teatra, pričali smo o svemu i svačemu - iskuskustvima igranja na javnim prostorima, njegovom intimnom shvatanju glume i glumačkog poziva, stanju kulturne i pozorišne scene u RS...

Dejan Andrić, uz Marka Dukića, osnivač je i nezamjenjivi član ovog nesvakidašnjeg teatra, a stanovnicima Banjaluke poznat je najviše po svojim neobičnim izvođenjima na javnim prostorima filozofske stand-up predstave „Pohvala ludosti“, koja polako, ali sigurno stiče kultni status.

Ova predstava, rađena po tekstu Erazma Roterdamskog, prema Andrićevim riječima predstavlja „pohod protiv neobrazovanosti i sveopšte gluposti današnjeg društva”. Uz početno podozrenje i nevjericu, nakon sedam godina  izvođenja, „Pohvala ludosti“ na ulicama Banjaluke postala je nevjerovatno omiljena među djecom, omladinom, penzionerima...

Na početku razgovora zamolili smo Dejana Andrića da za MONDO malo prokomentarišete svoje nedavne nastupe u Banjaluci sa predstavom "Pohvala ludosti"... Kako su građani reagovali, da li im se dopalo, jesu li se prepali, ili možda rugali, bili agresivni?

„Tokom ovih sedam godina izvođenja predstave bilo je mnogo lijepih, čudnovatih i nepredvidivih  situacija što čini i suštinu izvođenja u javnom prostoru.

Nažalost kod nas ljudi nisu navikli na ovakav vid izvođenja, pa zbog toga većina gleda predstavu sa čuđenjem, ali sve je više i više publike koja gleda predstavu. Često se dešava da ljudi gledaju predstavu na udaljenosti od 10, do čak 50 metara. Naravno, pozovem ih da se približe jer im, između ostaloga kažem, da nisam terorista, s obzirom na to da njihovo ponašanje izaziva sumnju da jesam, ali da i dalje nisu sigurni, pa neka sami odluče jer ne treba vjerovati ljudima koji govore bez ikakvih posljedica.

Djeca mnogo vole ovu predstavu. Postoji grupa djece, uzrasta od 10 do 14 godina starosti, koja se voze na biciklima i koja se okupljaju svakodnevno na Trgu Krajine. Oni su svaki put od početka do kraja predstave sa mnom kad izvodim u tom krugu grada. Na prošlom izvođenju kod fontana na Trgu Krajine rekli su mi da sam to govorio i prošli put kad su gledali. Odgovorio sam im: ’Nažalost, draga moja djeco, starijima se mora više puta nešto ponavljati, jer ne slušaju’. Još uvijek nisam doživio da je ijedno dijete prošlo pored mene dok igram, a da se nije zaustavilo i gledalo predstavu.

Sa kakvom zrelošću klinci i klinceze reaguju i govore tokom predstave! A, pri tome su izrazito kulturna i ne govore tokom izvođenja kao većina odraslih koji žele biti pametni, jer kod kuće to ne mogu. (smijeh)

Ljudi porodično dolaze na predstavu, mama, tata i djeca. Penzioneri gledaju predstavu. Prisustvo svih ovih starosnih grupa koji posmatraju predstavu nikada nećete doživjeti u pozorištu. No, izdvojio bih dječaka po imenu Todor koji je došao sam, vjerovatno 'pobjegao' od roditelja koji su negdje u blizini sjedili, i gledao netremice predstavu kad sam je izvodio ispred spomenika Petru Kočiću. Todor ima samo sedam godina.

Međutim, ima ljudi koji shvate preozbiljno interakciju i izjednače moju ličnost sa likom kojeg tumačim, pa se naljute i ne žele više razgovarati ili me ne žele pozdravljati ili govore da sam lud i tome slično.

Još uvijek nisam doživio neprijatnu situaciju, osim prije šest godina u jednom banjalučkom lokalu u kojem sam izvodio predstavu kada je gazda lokala mislio da je pametno da pozove svoje prijatelje koji se bave obezbjeđenjem objekata i koji su u toku izvođenja predstave izvršili diverziju u prostoru i isprepadali prisutne, tako da su pojedini imali traume nakon tog izvođenja, a meni je trebalo mnogo vremena da ih uvjerim da upad 'žestokih momaka' nije dio predstave, nego glupost pojedinca. Tu noć sam doživio da mi se neko izvinjava više od pedeset puta. (smijeh)

Skoro sam imao prijatan susret i sa policajcem i policajkom koji su došli da me legitimišu. Igrao sam ispred spomenika Bana Milosavljevića, u blizini Palate predsjednika. Rekao sam da Bog Ludosti nema ličnu kartu. Nije pomoglo, pa sam rekao da sam umjetnik i da meni ne treba lična karta. Pošto nisu mogli utvrditi identifikaciju na osnovu samo papira, jer ko zna možda nisam ja taj koji piše na odobrenju koje sam dobio od Grada, rekao sam da se raspitaju u publici ko sam ja i nastavio sa izvođenjem. U nekom trenutku zahvalili su se i otišli, ali su i oni malo poslušali dok nisu utvrdili identifikaciju lica, ali i tu se u toku izvođenja odigrala filmska priča. Naime, tokom izvođenja automobil je projurio pored Palate predsjednika, tako da su neki pomislili da je to dio predstave, čak su me ljudi zaustavljali da me pitaju da li je prolazak automobila dio predstave.

Na posljednjem izvođenju sam doživio da djeca romske nacionalnosti, koja su pratila izvođenje, ubace u šešir vrijednosti 2-3 KM. Svi drugi bi trebali da se postide nad ovim pravilom lijepog ponašanja koje su mogli naučiti od onih koje većina gleda sa dozom prezira i predrasuda. Sve u svemu u jedno sam siguran, a to je da predstava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, što je i smisao angažovanog teatra.“

MONDO: Šta za tebe intimno predstavlja gluma? Kako se pripremaš za nastupe, imaš li neki svoj "trik" da "uroniš" u predstavu? Imaš li nekada tremu?

„Gluma, odnosno teatar, je za mene apsolutna sloboda. Disanje. Istina. Ljubav. Strast. Čista emocija. Teatar je i moćno oružje za pročišćenje tijela i duše jer ste u stalnom sukobu sa sobom zbog toga što želite istražiti nova mjesta, što želite biti bolji. To je proces u kojem posjećujete najskrivenije dubine svoje ličnosti jer ste u vječnom traganju za istinom. Proces koji je izrazito bolan jer nas preoblikuje, ali čini jačim i spremnijim za nova iskušenja koja su pred nama u ovoj kratkoj, čarobnoj i nepredvidivoj pustolovini.

Svjestan sam da na tom putu i pogriješim, svjestan i da neću posjetiti u životu sva mjesta koja želim vidjeti, niti ću naučiti sve što želim, ali sam i svjestan da ne želim napustiti ovaj život, a da nisam probao sve što sam poželio, da nisam svojim djelovanjem potaknuo barem jedno biće na ovom svijetu da počne stvarati i da se počne razvijati putem umjetnosti, putem teatra.

Godinama je sve teže i teže izdržati taj kontinuitet stvaranja jer morate misliti i o egzistenciji u zemlji koja ne misli o budućnosti svoje djece, svoje mladosti ni svojih staraca, a o kulturi nema smisla ni govoriti i vjerovatno bih i odustao da tokom svih ovih godina nemam veliku podršku svoje porodice i prijatelja i saradnika u Nevid teatru Marka Dukića, jer smo i opstali zahvaljujući razumijevanju i mašti koju nam ne može niko ’ukrasti’, a i dovoljno se poznajemo da jedan drugoga podignemo moralno kad jedan od nas dvojice padne u ništavilo besmisla koju ova država stvara u izobilju.

Istina, uvijek imam tremu prije nastupa, kada ne bih imao tremu, mislio bih da sam bolestan. Predstavu Pohvala ludosti sam izvodio već 44 puta, ali svaki put prije izvođenja odigram je jednom ili dva puta u toku dana dok radim svakodnevne poslove po kući. To je neka vrsta rituala, ali smatram da na taj način svoju igru konstantno klešem kao što je Mikelanđelo svog Davida.“

MONDO: Možeš li da nam prokomentarišeš stanje u kulturnoj i pozorišnoj sceni Banjaluke, RS, BiH... Čini se da ima dosta glumaca, pozorišta, festivala, publike... Ipak, kao da nešto fali...

„Mi u Banjaluci trebamo biti svjesni prednosti koje imamo u odnosu na cijelu Bosnu i Hercegovinu, što se tiče pozorišta, a to je da na 200.000 stanovnika imamo četiri profesionalna pozorišta (Narodno pozorište Republike Srpske, Dječije Pozorište Republike Srpske koji su na budžetu Republike, Gradsko pozorište Jazavac i Nevid teatar). Uz to imamo i šest amaterskih pozorišta i to: DiS – Pozorište mladih, Banjalučko studentsko pozorište, Atelje 14, Dječiji studio ’Roda’, Udruženje za razvoj dramske umjestnosti ’Crvčak’, Studentsko pozorište ’Vlado Zeljković’.

Banjaluka ima sjajne autorske bendove ’Sopot’, ’Shizomantra’, ’Brutal protest’, ’Kartofel Osvetnik’. Uz to, muzičari i autori koji stvaraju u ovim bendovima su kreativni pojedinci i u drugim oblastima. Vrlo malo je alternativnih prostora poput caffe bar-a ’Žiža’ i DKC i svaka im čast na borbi jer pored neimaštine oni se bore i sa malograđanštvinom i predrasudama. Super posao radi ekipa iz Muzeja Savremene umjetnosti Republike Srpske i Muzeja RS, nadam se da će konačno i Banski dvor postati kulturni centar umjetnosti i umjetnika koji svojim radom reflektuju talenat i kvalitet.

Banjaluka ima mnogo alternativnih stvaralaca koji rade samostalno i prikazuju u svijetu svoje radove i rijetko se pojavljuju u javnosti, imamo dva svjetska dj-a Mladena Tomića i Sinišu Tamamovića, u Republici Srpskoj imamo 195 čuvara nacionalnog blaga i tradicije, kulturno umjetničkih društava i još mnogo toga vrijednog.

Međutim, Republika Srpska nema jasnu strategiju razvoja kulture, nema pravilnik o osnivanju pozorišta, ne postoji zakon o slobodnom umjetniku, nego, ukoliko želite angažovati slobodne umjetnike moraćete platiti porez od 66 posto na ime honorara, pa se zbog toga većina odlučuje angažovati one koji su već zaposleni, jer na taj način plaćaju porez na honorar mnogo manje, najviše do 28 posto, što implicira da naša Republika promoviše nezaposlenost, sistematski uništava kulturni život.

S druge strane, Republika Srpska ima na snazi Zakon o pozorištima iz 2004. godine po kojem je po mom mišljenu nemoguće osnovati pozorište jer Vam je potrebno 12x12 metara za scenu i još mnoštvo nerelanih članova, ali se u posljednje vrijeme radi na izmjeni i doradi pravilnika o osnivanju pozorišta i nadam se će ovaj novi pravilnik biti realniji i omogućiti veći prosperitet u pozorišnom životu.

Zbog nedostatka novca u budžetu Ministarstva kasne sa isplatama sufinansijerskih sredstava odobrenih putem javnih konkursa zbog čega direktno uzrokuju odlaganje početka rada na projektima, realizaciju festivala i manifestacija i zbog toga smo u posljednje vrijeme svjedoci gašenja festivala.

Nakon devet godina ugašen je festival kratkog filma Kratkofil Plus, nakon deset godina ugašen je Dukatfest, samo ribe znaju kako škrguće Animafest, ne postoji ni Flaster. Gdje je nestao Dom omladine? Nije samo problem u novcu, vrlo je malo mladih ljudi koji nešto rade, ova mlada generacija nema strpljenja da gleda predstavu više od dva minuta, a kamoli da se bavi sobom ili autorskim radom.

Zato bih mladima, a posebno mladim glumicama i glumcima poručio da ne budu samo organ za upijanje utisaka. Radite malo za promjenu!

Pozitivna stvar je u tome što je Banjaluka započela kandidaturu za prestonicu kulture za 2028. godinu jer ćemo na taj način, po prvi put, dobiti strategiju razvoja grada, što će u mnogo čemu pomoći svima nama koji se godinama borimo da Banjaluku sačuvamo od kulturne apstinencije.“

MONDO: Da li pozorište Nevid ima svoje prostorije, a ako ne - gdje probavate onda?

„Još uvijek nismo pronašli adekvatan prostor za rad, ali smo mjesecima u ozbiljnim pregovorima sa predstavnicima Gradske uprave koji se bave ovim pitanjem. Prošli mjesec, komisija koju je imenovao gradonačelnik Banjaluke, završila je popis svih poslovnih prostora u Banjaluci koji su u vlasništvu Grada, tako da smo, nakon pet godina, konačno dobili mogućnost da vidimo sa kojim prostorima Grad raspolaže.

Zahvaljujući saradnji sa Narodnim pozorištem Republike Srpske, Gradskim pozorištem Jazavac, Banjalučkim studentskim pozorištem, Plesnim studiom ’City Jazz’ i KUD ’Čajavec’ uspijevamo nekako da organizujemo probe, često u većini ovih prostora istovremeno. Međutim naš rad zavisi od mnogo činilaca koji se moraju ’posložiti’ u tom trenutku, jer zavisimo od slobodnih termina naših partnera.

Na kraju kad prebrodimo sve poteškoće sa kojima se susrećemo i predstava doživi premijerno izvođenje nastaje novi problem jer onda nismo u mogućnosti kontinuirano izvoditi predstavu zbog repertoarske politike pozorišnih kuća sa kojima sarađujemo jer te kuće imaju svoj repertor, tako da nama ostaje da čekamo kad bude slobodnih termina. Primjera radi, premijera nove autorske predstave za djecu, mlade i odrasle ’Spejs Koka’ izvedena je u decembru prošle godine uz tehničku podršku NPRS, ali smo predstavu uspjeli odigrati samo još jedanput i to krajem marta i tad smo znali da predstavu nećemo moći odigrati do kraja oktobra, ali i to je pod pitanjem jer tad je otvaranje nove sezone.

Ovo je naš esencijalni problem, koji se nadam da ćemo riješiti u skorije vrijeme, jer smo mi jedino pozorište u Banjaluci bez scene i bilo kakvog prostora za rad.

Pokazali smo da možemo producirati predstavu „Spejs Koka“ radeći u tri različita prostora, prevozeći u kombiju kompletnu scenografiju iz jednog u drugi prostor u toku proba, pokazali smo da je moguće stvoriti predstavu „Slučajevi“ u privatnom stanu, pokazali smo da možemo opstati osam godina, stvoriti 11 projekata i radimo na nova dva autorska projekta, sarađivati sa 42 umjetnika iz zemlje i inostranstva, ali to nije način, jer da bismo radili kvalitetnije predstave, svjetske koprodukcije i da bismo se još više razvijali potreban nam je prostor.

Finansijska sredstva koja obezbjedimo kroz Javne konkurse i putem donatora/sponzora dovoljna su samo za plaćanje osnovnih stvari u projektu, osoblja, rekvizite i scenografije. Stvarna vrijednost naših projekata se ogleda u količini entuzijazma nas, aktivnih članova Nevid teatra, koji radimo čak i po dvije godine na projektu bez naknade, što razumijete je besmisleno.

Sva sreća, pa se Marko Dukić i ja dovoljno poznajemo pa možemo jedan drugoga podići moralno u situacijama kad želimo odustati. Sva sreća da su nam energije različite, pa nemamo situaciju da u istom trenutku želimo odustati od svega.

Jednostavna je filozofija Nevid teatra, želimo biti najbolji u onome što radimo i tome težimo.“

MONDO: Nevid teatar je sa predstavom "Pustolovine Boleta komete" nedavno dobio vrijednu nagradu na festivalu u Zagrebu? Da li se poslije toga promijenila percepcija prema vama?

„Jeste, otkako je autor animirane bajke za djecu, mlade i odrasle ’Pustolovine Boleta Komete’ Marko Dukić osvojio Zlatnu Žar pticu za ukupan umjetnički utisak sa naglaskom na kreativnu i inovativnu animaciju, medijska javnost počela je obraćati pažnju na nas u onoj mjeri u kojoj smo zaslužili mnogo godina prije, pa je ta vijest bila udarna skoro sedam dana u svim printanim i elektronskim medijima, radio i tv stanicama i portalima. Ali onda nakon toga, u junu smo organizovali svečanu dodjelu nagrada najboljim autorima likovnog konkursa ’Moje Pustolovine Boleta Komete’ u Muzičkom paviljonu ’Staklenac’ i nijedna tv niti radio stanica nije posjetila ovaj događaj. Naravno, ne govorim o tome da nas medijske kuće ne podržavaju i ne prate, govorim o tome da ne postoji jasno definisan sistem i kategorizacija vrijednosti unutar tih kuća kojim je propisano šta, koliko i na koji način zaslužuje medijsku pažnju, a kod nas sve izgleda više zaslužuje medijsku pažnju od kulture koja je bila i biće duša jednog naroda.

Apsurdno je da smo teatar koji osam godina stvara žanrovski raznovrsne predstave za djecu, mlade i odrasle, realizuje međunarodne, regionalne i lokalne saradnje i koprodukcije, putuje po festivalima u zemlji i inostranstvu, promoviše različite prostore u kojima se može izvoditi predstava i osvaja nagrade, a nemamo prostor.“

MONDO: Možete li da nam malo detaljnije navedete predstave i projekte Nevid teatra? Koji su vaši budući koraci i aktivnosti?

„Nevid teatar je nezavisna nekonvencionalna teatarska trupa, osnovana 2009. godine u Banjaluci. Težimo razviti kulturna interesovanja i kulturne navike još u najranijem djetinjstvu, ohrabriti intelektualne i stvaralačke potencijale djece, mladih i odraslih, u svrhu razvijanja kritičkog mišljenja putem umjetnosti. Osim mene, aktivni član Nevid teatra je i Marko Dukić, koji u Nevid teatru obavlja funkciju izvodača, koreografa, muzičara, autora, grafičkog dizajnera, animatora i tehničkog direktora.

Autorski projekat „Arto Luda“, antimonokoreodrama, prvi je projekat koji smo proizveli i od tada do danas realizovali smo još šest autorskih projekta i to: naučno-fantastičnu basnu za djecu, mlade i odrasle od tri do 133 godine, „Spejs Koka”; „Pustolovine Boleta Komete“, animirana bajka za djecu, mlade i odrasle od tri do 133 godine; „Zväće se Hamlet“, muzičko-pantomimska igra; „Moćni Ć protiv Dekokrada“, obrazovno animirani film; „Eros škrt na strijeli“, plesni performans i pantomimsku igru o ljudskom dostojanstvu „Uspon i pad Kamijevog kamena“.

Pored autorskih projekata producirali smo i filosofski stand-up „Pohvala ludosti“ po tekstu Erazma Roterdamskog, kabare apsurda „Slučajevi“, po tekstu Danila Harmsa, pet večeri „Art poezija“ (Pornezija, Infuzija, Poorezija, Revizija, Bard iz Stratforda na Ejvonu), likovni konkurs „Moje Pustolovine Boleta Komete“ za djecu iz cijeloga svijeta od tri do 11 godina na teme iz predstave „Pustolovine Boleta Komete“, autorski projekat Marka Dukića i koprodukcijski program za kafe barom „Žiža“ – „Artipično veče“, regionalna saradnja mladih pisaca iz Zagreba i Banjaluke.

Realizovali smo i prvu međunarodnu – regionalnu saradnju u Republici Srpskoj projektom „Tito ovdje nije bio/Tito was not here“ (panel, predstava, diskusije) koji je okupio mlade uzrasta od 18 do 35 godina starosti iz Sarajeva, Brckog, Prištine, Skoplja, Beograda, Rijeke, Kumanova i Banjaluke, i posjetili pet opština u Republici Srpskoj projektom decentralizacija u kulturi (predstava i predavanja).

Do sada smo kroz realizaciju projekata angažovali 42 umjetnika iz pet zemalja. Predstave smo izvodili na pet jezika. Učesnici smo brojnih festivala i manifestacija. Dobitnici smo brojnih nagrada i priznanja. U realizaciji dosadašnjih projekta Nevid teatar promovisao je 64 različita prostora u zemlji i inostranstvu.

Do kraja godine izvešćemo dvije premijere, projekat radnog naziva „Inžinjer ljudske duše“ koji govori o životu i djelu jednog od najvećih poeta XX vijeka, Vladimira Majakovskog i obrazovnu ineraktivnu predstavu namijenjenu djeci predškolskog uzrasta. Pored toga, u sklopu projekta decentralizacija u kulturi - „Obrazovni program Nevid teatra“, posjetićemo i 10 opština u Republici Srpskoj u kojima ćemo realizovati obrazovne radionice sa djecom predškolskog uzrasta, održati predavanja na temu „Uticaj interaktivne predstave u razvoju kreativnog mišljenja kod djece u najranijem djetinjstva“ i izvoditi obrazovnu predstavu za djecu predškolskog uzrasta.“

MONDO: Za kraj, recite nam nešto o vašem angažovanju oko Građevine... Kakve ste aktivnosti imali, šta se trenutno dešava i šta će se dešavati?

„Udruženja Centar za životnu sredinu, Helsinški parlament građana, Zdravo da ste i Nevid teatar su tokom 2016. godine pokrenula inicijativu za uređenje javne površine u Ulici Sime Šolaje, koja je poznatija pod nazivom Građevina, Građa ili Građiš.

Gradske vlasti su 2011. godine imale namjeru da od te površine naprave parking prostor. Tada su se građani pobunili i usprotivili takvoj odluci, održan je sastanak stanara koji žive u tom naselju sa predstavnicima Gradske uprave, pa su gradske vlasti privremeno odustale od namjere da tu naprave parking. Tadašnja zamjenica gradonačelnika, Jasna Brkić, je izjavila da na toj površini gradska administracija neće učiniti ništa što građani ne žele, pogotovo oni najmlađi.

Od tada je prošlo šest godina, a izmjena regulacionog plana je tek sada u procesu promjene, te smo odlučili da pokrenemo ovu akciju u cilju informisanja i osnaživanja građana za aktivno učešće u procesu donošenja odluka, a posebno iz oblasti uređenja prostora i korišćenja javnih površina, odnosno da stanovnici ovog dijela naselja dobiju priliku da ’preuzmu odgovornost’ za ovu površinu i pretvore je u dječije igralište, prostor za odmor ili nešto treće u skladu sa njihovim potrebama. Konačni cilj koji želimo postići je da se ovaj prostor uredi u skladu sa potrebama svih zainteresovanih stanovnika ovog naselja.

Tim povodom u oktobru prošle godine organizovali smo obrazovno – kreativni program za djecu, mlade i odrasle. Do kraja prošle godine smo sproveli i anketu među stanovnicima naselja. U toku sedmodnevnog anketiranja je ispitano 165 građana, te rezultati pokazuju da je svega 6,1 posto građana i građanki za izgradnju parkinga na ovoj lokaciji. Preko 77,6 posto građana i građanki je za dječije igralište, a veliki broj je predložio i sadržaje za odmor. Veliki broj građana i građanki je predložio i aktivnosti povremenog karaktera koje bi se mogle održavati na Građevini kao što su kreativne radionice, buvljak, razmjena odjeće, humanitarne akcije i market za organsku hranu.

Takođe, anketa je pokazala da čak 87,9 posto građana i građanki ne podržava proširivanje Ulice Sime Šolaje na dvije kolovozne trake te otvaranje saobraćaja prema Ulici Vase Pelagića što bi dovelo do daljeg uništavanja zelenih površina, drveća i smanjivanju otvorenih javnih površina u naselju.

Sredinom decembra prošle godine smo predstavili rezultate ankete o stavovima stanovnika naselja, te prijedloge uređenja Građevine i izmjena regulacionog plana u zoni Ulice Sime Šolaje na Javnoj tribini koju smo organizovali u MZ Centar 1.

„Zdravo da ste“ je u sklopu akcije Građani grade Građevinu, u maju ove godine, organizovao događaj „Omladinski centar u Centru“ i na ovaj način su omogućili djeci i mladima da se upoznaju sa omladinskim radnicima iz osam zemalja i aktivnostima omladinskog centra, te su učesnici imali priliku i da direktno učestvuju u radu omladinskog centra. U junu smo ugostili predstavnike sarajevskog pokreta Dobre Kote, te organizovali kreativne radionice i oslikali Građevinu. Povod za akciju bio je početak pregovora sa gradskim vlastima da ovaj prostor, do izmjene regulacionog plana, dobije privremenu namjenu kao dječije igralište. Predstavnici udruženja i građana žele da Građevina bude uvrštena na listu lokacija koje Gradska uprava nudi društveno-odgovorinim kompanijama koje žele Banjaluci donirati dječija igrališta.

Očekujemo da zajedno sa gradskim vlastima, ali i Savjetom mjesne zajednice Centar jedan do kraja ove godine uspijemo izvršiti privremenu prenamjenu ovog prostora i započnemo njegovo opremanje te da to sljedeće godine trajno potvrdimo regulacionim planom. Imajte na umu ukoliko niste zainteresovani za svoje okruženje, onda će o tom prostoru odlučivati drugi, kojima vaši interesi i potrebe nisu na prvom mjestu.“

Pratite MONDO i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu