Odlična priča, intrigantnog naslova stiže nam od Nade Kaurin Knežević iz Zagreba. Uživajte...
Bosanka u Zagrebu
"The future has a way of arriving unannounced" - George F. Will
Prosinac u Zagrebu miriše posebno. Kao kupka. Advent nosi nužnost sreće u kojoj se velegrađani na trenutak mogu okupati i potpuno sakriti. Kada ukrasa i sjaja pogodna da u nju zaroniš cijelom glavom i pokriješ svaku muku. Soba u zagrebačkoj Esplanadi, plaćena unaprijed na posebnoj akciji bila je Marino kupalište ovog Božića. Leškarila se i migoljila u prosinačkim svjetlima grada koja su vješto prikrivala sav mrak.
"Ajme Frane, jesi vidio, restoran Kayo ima posebnu akciju za Advent, ako naručimo meni u tri slijeda, čaša vina je mukte. Čula sam za taj Kayo, i Kolinda je bila tamo."
"Maro, jesi li ikada razmišljala o vlakovima?"
"Vlakovima?"
"Ono, putovanju vlakom. Kad sjediš u vlaku, voziš se i gledaš kroz prozor."
"Nisan baš. Možda se nisan toliko često vozila."
Frane se odmaknuo od prozora, vrteći nezapaljenu cigaretu u prstima.
"Baš je prošao jedan. Sjetio me da najviše volim vlakove. I volim putovati."
"Voliš putovati?", dignula je pogled Mara s vodiča Advent u Zagrebu popeglavši lagano rukom zgužvanu spavaćicu na bedru.
"Hoćeš se ti više preskinuti za spavanje? Pidžamu sam ti izvadila na stolicu."
"Da, baš volim putovati. Sjediš u vlaku, gledaš prirodu, slušaš, razmišljaš."
"Ne znam, meni je bilo neudobno sad kad smo išli. A jesi vidio, na trgu svaki dan koncerti zborova. Ići ćemo."
"U vlaku sam bio sretan. I tu sam bio sretan. Ali u vlaku pogotovo", primaknuo se Frane nazad prozoru. Cigaretu još uvijek nije upalio, odložio ju je na stol promatrajući novi vlak koji polazio s kolodvora. Razmišljao je kako vlak kad kreće, oklijeva. Auto upališ, prva i ajmo. A vlak kreće pomalo. Mic po mic. Ali kad krene, krenuo je.
"Pidžama ti je na stolici, mogli bi poći leći, kasno je. Otkad je ono doručak ujutro, od sedam? A valjda ću nešto naći da mi paše za poisti. Nema do naše spize kući, a?"
Frane je pogledao u Maru. Pa u cigaretu na stolu. Upalio je lampu kraj hotelskog telefona, gurnuo ruku u džep i izvadio upaljač. Otpuhno je dim tek pripaljene cigarete.
"Ne, dapače, meni je ovdje doručak jedan od boljih. Možda i najbolji koji sam pojeo."
"Aj, šta pričaš. Prvi put smo odi."
"Ti si prvi put odi. Ja sam bio već puno puta."
Mara je digla glavu s vodiča i pogledala u Franu. Oklijevala je. Razmišljala je o sljedećem pitanju. Odabrala je uron preko glave u kadu negacije.
"Te tvoje cigarete. Aj otvori prozor malo."
"Bio sam tu bar deset puta. Kad god bih išao za Zagreb, spavao bih u Esplanadi. Kraj vlakova i grada. I daleko od tebe."
Htjela, ne htjela – Mara je izronila. Pogledala je u Franu. On je i dalje gledao kroz prozor. Osjećao je da će joj možda biti lakše, ako ne gleda izravno u nju. Na kraju dana, nije ona bila kriva za njihov život, oboje su ga živjeli, svatko svojim plućima.
"Ti si mislila da idem za Rijeku, ja sam išao za Zagreb. Zagreb je super, nije hladan i prevelik. Nije oblačan i pun magle kako se priča u familiji. Prvi put sam otišao iz znatiželje. Htio sam vidjeti je li istina sve što se priča. Jednom u životu, htio sam ja nešto vidjeti. Tad sam se prvi put vozio vlakom. Znaš, kad se makneš od kuće, kad se uspiješ odlijepiti, otvori se cijeli jedan novi svijet. Unutarnji. U tom vlaku sam shvatio da te ne volim. Nisam te nikad ni volio. Nisi ni ti mene, ali to ćeš možda shvatiti kasnije. Ili nećeš nikad. Jebiga, tu ti ja ne mogu pomoći. Kad sam prvi put pojeo puricu s mlincima shvatio sam i da janjetina nije najbolje meso. Možda i je, ali meni nije. Tad sam upoznao i Sanelu. I svaki sljedeći put kad sam bio u Zagrebu, bio sam sa Sanelom. U ovoj sobi."
"Šta pričaš ti, čoviče Božji?"
Frane je pogledao u cigaretu koja je dogorila do pola. Potegnuo je još jedan dim cigarete i izgasio je u pepeljari. Razmišljao je o tome može li njegov brak stati u pepeo ove cigarete. Pogledao je u Maru.
"Dobro kažeš, čoviče Božji. Neka taj tvoj Bog pomogne tebi. Ako stigne, nek proba i meni. Nama zajedno pomoći više nema."
Krenuo je prema ormaru. Izvukao je kaput, obukao ga i otvorio vrata sobe. Mara je nepomično zurila u njegova leđa. Prije nego će zalupiti vrata, okrenuo se:
"Ako iz imena nisi shvatila, Sanela je Bosanka. Jebo sam Bosanku u Zagrebu. I živo mi se jebe što ćeš ti misliti o tome. Pozdravi familiju dolje."
Mara je gledala u zatvorena vrata. Prstima je gužvala rub vodiča Advent u Zagrebu. Ustala je polako sa stolice i otvorila prozor. Smrdilo je po cigaretama. Soba kao da se malko zatresla. Novi vlak je kretao s kolodvora.
Nada Kaurin Knežević
Zagreb
........
(Priča "Bosanka u Zagrebu" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice "Priče iz Komšiluka")