/Priče iz komšiluka 2018/
Knjiga o tebi
Cijelo to ljeto proveo sam u lavirintima biblioteke. Grad je sasvim opustio tokom avgustovskih vrelina, svi prozori bili su zatamnjeni, ulice su zjapile prazninom. Bilo je zabranjeno ići na rijeku, a najbliži potok nalazio se desetak kilometara i vjerovatno je presušio. Nisam posjedovao bicikl pa sam ostao uskraćen za to saznanje.
Biblioteka je mirisala na ustajali papir. U njoj je sve bilo nepomično, kao da stoji tako hiljadama godina, na policama se bezbrižno taložila prašina. Čitao sam u periodima najvećih vrućina, dok je napolju divljala jara, u poluzamračenoj sobi, a znoj se lijepio za tijelo. Tek uveče kada se osjeti prvi dašak koliko toliko prijatne svježine i kad se više ne bi vidjelo čitati bez svijeće, prekidao sam.
Jednog dana na polici visoko iznad mene otkrio sam tu malenu knjižicu, ugledao sam je sasvim slučajno uguranu između dvije debele stručne enciklopedije koje vjerovatno niko nikad nije čitao.
Uspinjući se na prste i boreći se svim snagama da nešto ne srušim, uspio sam da je dohvatim. Bila je stara i pohabana, njeni listovi već su požutjeli, ostavljali su grub dodir pod prstima. Knjiga je, kao i sve knjige, govorila o nekim ljudima, o nekim mjestima i nekim vremenima. Bar je tako izgledalo.
Ljudi su, kao i mnogi prije njih, bili sposobni za velika djela, odlazili su u revolucije, ginuli u besmislenim ratovima, deportovani su u logore, ginuli su sa metkom u potiljku na nekoj livadi ili u rovu. Odjednom sam pod prstima osjetio dodir španske kaldrme, irsku maglu, večernji zimski pejzaž Moskve, ledenu Volgu, osamljenu pustoš Kolime, toplinu Portugala. Sjevnuo je u meni ovaj dinamični bljesak poput groma u tom uskom prostoru između polica.
Ko su svi ti ljudi na ovim stranicama?
Pomislio sam.
„To si ti“ – odjednom sam čuo glas iza sebe. Bio je tih, skoro kao šapat, promukao i istrošen.
Okrenuo sam se i ugledao starog bibliotekara. Skamenio sam se za tren, ali nisam osjećao nikakav užas ili strah. Zapravo, teško bih mogao opisati moje tadašnje stanje.
„Ti ljudi na stranicama knjige – to si ti. To je tvoja knjiga“ – ponovi on istim glasom kao i maloprije.
Zvučao je krajnje umirujuće taj glas, kao da saopštava nešto što je najlogičnije. Čak mi nije bilo važno kako je i na koji način mogao čuti moje misli, više od toga me zbunjivalo ovo što je rekao.
„Ti si i revolucionar i izdajnik i ubica i bjegunac i ljubavnik, onaj što je poginuo u rovovima Španije i onaj što je spaljen na lomači i ona žena što čeka svog ljubavnika i onaj starac što umire na bolesničkoj postelji. Bezbroj puta si umro i bezbroj puta si se rodio. To je tvoja knjiga.“
I dok smo stajali tako, njegove riječi oživješe i ja zaista vidjeh plamen zapaljene krstarice, vidjeh sebe pred strojem za strijeljanje i sebe u stroju za strijeljanje, vidjeh smrtni pad sa podivljalog riđana, mokro blato u rovu, tišinu prijatne sobe, topli plamen kamina. Vidjeh još mnogo toga u bljesku koji me oduva i osjetih da se rasipam u pjesak pješčanog sata i ponovo se iz njega sastavljam, od svih tih djelova i materijalizujem se tu, pred tim čovjekom. A on se nasmija krajičkom usana.
„Nemoj da te to zbunjuje“ – reče – „Svako ima svoju knjigu. Ne mislim da si ti doslovce svako ponaosob u toj knjizi, ne, to je knjiga koja govori o tebi, ona u kojoj vidiš sebe umjesto junaka koji su bezlični. Uzmi je. Lako ću je podvesti pod rubriku – izgubljeno – ionako je toliko knjiga izgubljeno prošlih godina.“
Ne znam šta se dalje desilo, on mi je još govorio da smo svi dio jedne velike cjeline i da ljudska nesreća počinje kad povjerujemo u iluziju odvojenosti od Boga, od Svemira, od drugih ljudi. Samo neke knjige i to rijetke i ne sve za svakog, već svakom po jedna posebna, samo one u stanju su da objedine u cjelinu sve te parčiće rasute u prostoru i vremenu i spoje ih u jedno. To je njihova magija.
Valjda. Valjda je to govorio. Ne znam. Sjećam se da sam se našao na ulici stežući knjigu u rukama, upravo je počinjala teška omora koja će potrajati do večeri i ja sam žurio da stignem kući.
Grozničavo ću je čitati hvatajući dah kao da ronim po zamračenoj sobi.
I danas je nosim svuda sa sobom, tokom svih svojih selidbi, putovanja, odlazaka i dolazaka. I svaki put otkrijem u njoj nekog novog sebe koga prije nisam znao.
Starog bibliotekara sam sreo samo još jednom, bio je vrlo služben i ponašao se kao da nikada nismo ni vodili onaj razgovor.
Ljeto je završilo biblijskim pljuskom poslije dugotrajne i mučne suše, voda je začepila šahtove i preplavila ulice.
Negdje tamo, par kilometara dalje od nas, još uvijek je bjesnio rat...
Stevo Grabovac
Banjaluka
......
(Priča "Knjiga o tebi" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 2" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju kuće Imprimatur)