Druženje s piscem Markom Šelićem, održano u utorak u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske izazvalo je ogromno interesovanje mladih ljudi koji prate njegovo stvaralaštvo, što književno, što muzičko.
Veliku salu za promocije u biblioteci do posljednjeg mjesta ispunili su studenti, mladi muzičari, knjigoljupci, reperi, sadašnji i budući pisci i čitaoci. Svi ujedinjeni željom da čuju šta Marčelo ima da kaže o nečemu, nešto priupitaju, nabave knjigu i iskoriste priliku da im je autor potpiše.
Marčelo iza sebe ima pet objavljenih knjiga, šest muzičkih albuma, urednik je srpskog izdanja stripa Dilan Dog, a bez obzira na vid umjetnosti kroz koju progovara - uvijek govori istinu, govori je direktno, vješto i sa istinskim žarom. Tako je bilo i ovaj put.
Da bi mogao da se baviš pisanjem moraš mnogo više da se baviš čitanjem.
S obzirom da je po zanimanju profesor srpskog jezika i književnosti osvrnuo se na današnje školstvo.
"Zbog standarda, opštih uslova življenja, ali i školskog programa, koji nije baš najsavremeniji, imamo profesore bez elana da žive. A takvi ljudi ne mogu da svojim elanom zaraze nekog drugog, mlađeg, da se bavi time. Mislim da je to jako važno. Moram da priznam da sam ja imao fenomenalne nastavnike u osnovnoj školi, koji su me nagovorili da, bez obzira koliko volim pisanje, idem i na takmičenje iz gramatike, jer su učinili da to bude jako zabavno. Mislim da se dobar profesor mjeri ne po tome koliko možeš da držiš pažnju onoga koga to već zanima, nego da li imaš toliko energije da nekome ko nema veze s tim što mu se govori pomogne da shvati da to i nije toliko teško. Ta vrsta entuzijazma i opčinjenosti svojim poslom i zanimanjem nedostaje da bi se neko drugi nadahnuo da zavoli jezik i književnost", kaže Marčelo.
Na pitanje koliko podrške je imao od porodice kaže:
"Ništa čovjeka ne može da upropasti kao bezrezervna podrška roditelja. Ja sam je imao dovoljno, ali morao sam da se borim na različite načine da budem ono što sam danas. Na kraju smo došli do toga da moji roditelji glume u jednom od mojih spotova. Režiser ih je pohvalio kako su dobro glumili, a ja sam mu rekao da su imali više od 30 godina da vježbaju", ispričao je Marčelo uz osmijeh.
Kazao je da bi, bez obzira što njegovo zanimanje ne spada u naročito unosna, da može da vrati vrijeme - opet studirao isti fakultet.
Iako uz njegovu umjetnost najčešće ide epitet "angažovana", Marčelo kaže da ona to ne mora uvijek biti.
"Ne postoji samo angažovana umjetnost. Umjetnost to ne mora biti. Može da bude lijepa, pa i čovjeku korisna. Samim tim što potrefi standarde estetike ona nešto radi za ljudsku dušu. Ne mora da se osvrće i na društvo. Međutim, mislim da je društveni angažman pitanje individualne odgovornosti, bez obzira bavite li se umjetnošću ili ne. U našem društvu, svi ljudi koji imaju ikakav radar za pravdu, prosto ne mogu da ćute", naglasio je.
Razlog za angažovanu umjetnost može da bude izazivanje reakcije i ukazivanje na nešto, ali Marčelo kaže da je u njegovom slučaju to sekundarni razlog.
"Bijes i bespomoćnost zbog onoga što se dešava u našem društvu me uvijek navedu da pomislim da moram da uradim nešto. Tako nastaje angažovano stvaralaštvo, a primarni razlog za nju je duboko lična potreba da se reaguje na nešto. Sekundarna stvar je da to što si napravio ima nekog efekta na društvo", istakao je Marčelo.
U dijelu razgovora koji se odnosio na cenzuru, Marčelo je na nekoliko primjera pokazao kako je osjetio na svojoj koži.
"U bivšoj Jugoslaviji se znalo kada te cenzurišu. Kaže ti se - ti si druže ili drugarice zabranjen. I mislim da je to bilo poštenije. Danas izmišljaju potpuno sumanuta objašnjenja, uz izraz lica gdje tačno znaš da ti taj neko riječima govori jedno, a izrazom lica drugo. Jedan momak iz mog rodnog grada, Paraćina, napravio je predstavu koja se zove "Stvar izbora zašto slušam Marčela". Za nju mu je na sceni trebao jedan mali gardarober, akustična gitara i plišana igraka. Skinuli su predstavu sa programa festivala u Vršcu uz objašnjenje da "ne postoje tehnički uslovi". Na istom festivalu igrane supredstave u kojima se glumci mačuju, ima i paraglajding...
Jednom su otkazali čitav dan festivala, na kom je trebalo da nastupimo, ali taj dan nismo svirali samo mi, nego još nekoliko bendova. Rekli su - nemamo budžet za taj dan, samo za preostala tri. Nije ovo žalopojka, niti metafizički koncept pravde i nepravde, nego je ovdje riječ o kršenju zakona. Kada ti neko ukine pravo na rad, on krši zakon. Ja ne znam nikog prostojnog iz javnog svijeta ko nije bio oklevetan da je izdajnik, strani plaćenik i užasna osoba. U zemlji u kojoj je Sergej Trifunović najveći državni neprijatelj, ja sam ponosan što sam njegov prijatelj. To je stvar lične odgovornosti i poštenja", dodao je.
Nada se, kaže, da bar sramotu nećemo zaboraviti, jednom kad sve prođe.
"Na kraju će sve to proći, a volio bih da mogu da kažem da će sramota ostati, iako nisam siguran, jer mi i sramotu zaboravimo. Zadatak svih nas je da je zapamtimo. Mi dana pišemo jednu veliku hroniku beščašća i beskičmenjaštva i pri takvoj klimi uopšte nije problem biti oklevetan. Meni je draže da sa nekim divnim ljudima budem u tom izdajničkom košu, nego sa užasnicima da sjedim na nekom užasnom tronu, koji istorija neće pamtiti kao tron", zaključio je.