Odlična priča o umjetniku, njegovom pozivu i njegovom objektu, iz pera Abida Jarića iz Zenice...
On
Sav napet do rasprsnuća, uglavljen u crni zgužvani mantil stajao je ispred štafelaja. Žmirkao je u ono na njemu sve dok se pogled nije zamutio kao kod čovjeka koji se već odavno našao u deliriju.
Ona
Sjedila je na stolici sa visokim naslonom i prstima isprepletenim u krilu. Slaba svjetlost jedne neobične svjetiljke smještene na prilično zakrivljenom stalku padala je malo ukoso. Lice, koje je tek izišlo iz djevojaštva, uvodilo se u poludrijemež. Kad bi povremeno otvorila trepavice, prizor žene u stolici činio se još čudesnijim zbog očiju koje su i polusklopljene gledale veoma jasno. Bjelina vrata, obnaženih ramena i vitkih ruku pitomo se utapala u polutamu sobe. Sve na njoj činilo se nestvarnim i hladnim osim njenih punih usana koje, i kad su bile ukroćene grčem, kao da su se smiješile.
Na platnu
U polumraku sobe, mogao se vidjeti portret žene čiju ljepotu nisu mogli sakriti ni nedovršeni potezi kista. Čarolija naslikanog hranila se snagom radosti koja je izranjala iz svakog milimetra nanesene boje.
On
Poznati slikar koji se odrekao života zbog umjetnosti, strastven i neshvaćen, delirični asketa nije se ustručavao priznati da mrzi sve osim umjetnosti i nje.
Ona
Voljela je sve, ali ne i njegovo slikarstvo jer ga je osjećala kao svoju suparnicu. Željna života, bila je odana samo njemu. Znala je, u rijetkim satima njegova odsustva, lomiti četkice, rasipati boje u vrt ispod balkona, cijepati tek postavljeno platno. Sve je to činila samo da bi se bar nakratko riješila ljubomore.
Užasnula se kad je čula da je želi naslikati.
Ipak, pokorna i skromna pristala je satima i danima sjediti u stolici sa visokim naslonom u prostoriji koja je sva mirisala na mirtu.
On
Sve te dane, gotovo i da nije jeo. Samo je pio sok od limuna izmiješan sa cvjetovima divlje ružice i nervozno iščekivao kada će dovršiti svoju najbolju sliku koja će predstavljati život. Zarobljen u svojoj namjeri, nije ni primjećivao kako Ona u polutami ove sobe sve više blijedi i postaje savršeni detalj sjenke koju je bacala svjetiljka sada podignuta do ispod samog stropa. Kako je boja na platnu bivala deblja, Ona je postajala sve tanja i prozračnija. Posljednjih dana, Ona je sve rjeđe otvarala oči. Iza spuštenih trepavica proživljavala je, po ko zna koji put, svu svoju patnju.
Prije nego što će načiniti završni pokret četkicom, sijalica se ugasi.
Njena duša zatreperi.
On
Priđe prozoru i snažnim pokretom ruke razgrnu zastor.
„Pa ovo nije samo Život, ovo je pravo Čudo!“, uzviknuo je diveći se onome što je vidio na platnu.
Kad se okrenuo prema stolici, glave zabačene unazad i mrtvog pogleda koji se zalijepio za nešto što se nalazilo izvan ove sobe,
Ona je nepomično sjedila.
.....
Abid Jarić, Zenica
(Priča "Nadahnuće" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)