KRATKA PRIČA: Dalibor Mirosav - Odlomci iz praznine

Jun, 1941.

Sunce se odavno izdiglo iznad gustih hrastovih krošnji, a on je još uvijek trljao svoje krupne sanjive oči. Snažan miris znoja odnekud je dolazio i punio male nozdrve koje su sitno igrale, spremajući se da kihnu. Kroz maglu nerazbuđenih očiju osjeti nečiji bodljikav, suv poljubac i snažan tresak vrata koji ga razbudi. U malenu sobicu uđe jedna žena, zgrabi ga, i kroz zube i kroz isprekidan dah prozbori tiho:

- Ajmo sine, ajmo djeco.

Gledao je buljuk ljudi ispred sebe, kako se užurbano kreće prema glavnom putu, koji je vodio van sela, i već rasanjen pomisli na oca. Noć je bila sve bliža. Pred sobom vidio je brdo, prekriveno šumom.

Već su uveliko grmjeli topovi i graktale puške, poput gavranova, kada stigoše dno Kozare. I pored silne halabuke, osjeti se pospan. U trenutku kada je tonuo u san, bezbrižan, dječiji, snažne ruke ga uzeše i skloniše iza velikog kamena. Njegove oči bijahu ponovo sanjive i pune magle, te nije mogao vidjeti lice čovjeka koji ga je sklonio. Sve brže tonuo je u san. Na svom licu osjeti nešto toplo i mokro. Poznat miris iz sobe. Zaspao je. Niz gustu zamračenu livadu polako je iščezavao krupan, gologlav čovjek. Pucalo je i grmjelo sa svih strana. Naglo se probudio i počeo da trči unezvjereno, ali ubrzo, saple se i pade preko unakaženog tijela. Mali dlanovi bijahu umrljani toplom sukrvicom. Mršave hladne ruke zgrabiše ga i ponesoše nekud. San je opet počeo da ga savladava. Razdanjivalo se. Ispred sebe vidio je stočne vagone.

Jutro se širilo duž obala tihe Save, u kojoj se ogledalo nebo poklanjajući joj vlastitu boju. Čuo se muk krava iz velike štale. Mršuljavi dječak muzao je kravu, na samom ćošku štale. Mlazevi vrućeg mlijeka udarali su u metalnu kantu. Cijelo dvorište mirisalo je na toplo mlijeko.

- Gazdarice! Gotovo je!

- Zar već Spasek? Ajde sine, pij koliko možeš. Ajde dijete.

On ne rekavši ništa, zgrabi kantu i napi se toplog, pjenušavog mlijeka.

- Tak, tak. Odsiječe kratko gazdarica, a potom se okrenu i pođe prema kući.

Septembar 1995.

Kroz gustu jesenju noć provijavali su pucnji. Preko prozora seoske kuće bijahu poredani bagremovi balvani. Dječak je sjedio u djedovom krilu pored majušne peći, u polutami porodične kuće. Ćutali su. Dim djedove lule kovitlao se iznad peći privučen toplinom.

- Đede, kad će tata doći? Upita dječak uznemireno, kao da je dugo, dugo u sebi oklijevao da svoju misao pretoči u pitanje.

- Ne znam sine, ne znam djeco.

Februar 2019.

Pred sobom vidio je brdo, prekriveno kućama. Sivi automobil zaustavio se pred ogromnom metalnom kapijom staračkog doma. Dva nešto niža muškarca polako su ga uveli unutra, obećavajući mu da će doći odmah sutra. Teško se mirio s tom mišlju da će tu morati da prenoći, možda još samo večeras, a možda ko zna, koliko još noći. Sjeo je u ćošak velikog zajedničkog boravka i spustio štap pored sebe. Kuvala se cicvara. Cijeli boravak mirisao je na toplo mlijeko.

Sutradan, dva muškarca koja su ga juče dopratila, zatekoše ga u postelji, u sobi koja je pripadala samo njemu. Mlađi od te dvojice uđe unutra. Maglovitim očima, starac nije jasno vidio lice, ali prepozna glas koji ga pozdravi.

- Daško?

- Kako si đede? Ja došao... Donio sam ti kapu...

- Ka-pu...

- Da... Onu, Jéftinu. Znaš da si mi pričao da si ga upamtio po mirisu znoja sa njegove kape.

- Da... odgovori starac prigušeno.

- Znaš, đede ja... odlučio sam da neću ići u Njemačku, a i Anja će upisati fakultet.

Pogledao je u mladića ukočeno. Krenuo je dizati i širiti koštunjave ruke, koje su se neprestano treskale.

- Voliki... voli-ki kamen...skinuo si mi...sa sr-ca.

Mladić se osmijehnu.

- Neka, drago mi je ako je tako.

U magli svojih očiju više nije raspoznavao starčevo lice, jer je znao da su se sreli posljednji put. Čuo je glas spolja.

- Ajmo sine.

Nekoliko dana kasnije, zazvonio je telefon u porodičnoj kući. Onaj stariji odlučio je da naruče hrastov sanduk.

Dalibor Mirosav, Kozarska Dubica