Priča poslije koje ćete se osjećati potpuno "chill"... o mačkama, galebovima, kontejneru, jutarnjoj kafi, mrljama na majici, i još ponečemu... iz pera Eliše Papića iz Rijeke
TRI NATRENA ZA FELLINIJA
Mislim da je fotografiranje šalice kave i stavljanje iste na Instagram, kao i pljuvanje po kojoj god političkoj opciji je moguće, lijevo-desno, što više ni sam ne pratim, već zasitilo svačiji jutarnji istrunuli mozak, pušački i nepušački. Negdje tamo, nadam se djelomično, da ću škicnuti kroz prozor na scenu kao iz Fellinijeva filma, gdje putena starija žena lupa lopatom po svom tepihu, osmjehujući se malom dječaku koji prvi put vidi dekolte u svom životu dok se njen muž Giancarlo ne vrati kući i zapleše s njom polupijan. Nažalost, kroz svoj prozor vidim samo nešto žbunja u kojem se kote mačke dok ih ne pobiju pobješnjeli galebovi čije je gnijezdo u obližnjem kontejneru, a vidim i jednu nisku kuću, čiji stanar, moj susjed, mahnito sječe bršljan divovskim, zahrđalim škarama, dok se jadna biljka opire izumiranju, prerastajući i invadirajući mačje žbunje. Sjećam se jednom prilikom kako je iz istog tog žbunja ispala mačja glava, bilo uklonjena istim tim škarama, ili kljunom ubojitog galeba. Živjeti u primorskim krajevima je čudno.
Tri natrena, već po navici, ritualistički, kompulzivno, kako bi se izbjegao bilo kakav konflikt sa svakodnevicom. Jednostavno volim tu žljuku prelivenu vrelom vodom iz kuhala za vodu, koje nosim sa sobom sigurno od prve godine fakulteta, a koje je prošlo sve najbitnije događaje, pa čak bilo prisutnije i od nekih mojih prijatelja do te mjere da je nekad djelovalo oboljelo od života, sa raspadnutim poklopcem, zamazano nekim čudnim nijansama koje su otporne na sredstva za čišćenje. Ovo jutro, bilo je u nekom polupraznom stanu, nepripadajuće, prikopčano na jednu jedinu utičnicu, budući da produžni kablovi nisu još instalirani.
Bacim polupospano tri natrena u tuđu šalicu i potražim kavu. Kuhalo je veselo krčkalo na šanku, grgljajući kao stari kroner vodu u svojim prljavim ustima. Osvrnem se prema madracu u centru dnevne sobe. Novo lice. Pod tonom kose. Odviknuo sam buditi se s nekim. Inače mi je to prije u životu uključivalo preskakanje ljudske gusjenice omotane u deku, pokušavajući ne probuditi je dok hitam prema svojoj kuhinji, prema svom kuhalu, u svom jadnom sivom kućnom ogrtaču, u svojim japankama usred zime. Novo lice. Volio bih da se mogu zagledati više u to novo lice, ali sakriveno je pod tonom kose. Ne znam je dovoljno dugo da ga kompletno imam memoriziranog. Je li prikladno poljubiti je za dobro jutro? Izložiti je jutarnjem dašku svježine? Ostavio sam i četkicu doma, naravno. Krik morskih dubina i trulog zubala Krakena koji proždire pijane gusare. Klik. Naći kavu koju smo kupili sinoć kad sam stigao, u dućanu kod kolodvora, što znači da pelješe studente sa najosnovnijom toaletom koju hitno moraju kupiti u nedjelju navečer po povratku iz rodnog kraja gdje majke zaboravljaju. Neka iskopina gdje garant možete naći fosile koje je Bog postavio unutra da vas testira. Piti ili ne piti. Trakavica dijeta. Te šeme.
Iskopam bljuvotinu planeta Zemlje iz svog ruksaka. Putem joj naravno zakačim nogu. Jebeš mi sve, neću lagati, nasmijala se u snu. Čudna neka biljka. Saspem kavu preko tri natrena i izlijem vruću vodu iz krhkog kuhala, umiješavši sve u neku neprirodnu smjesu. Fali mlijeka. Jedina stvar u frižideru. Dva srka. Taman za jednu šalicu. Odlično. Ritual je gotovo kompletan. Podignem šalicu s uzorkom na neku kornjaču. Zašto sam ponio samo tri natrena? Nosio sam ih u novčaniku, neću lagati. Negdje pored deset lipa. Taman za poseban limeni ...flavor.
Sjednem se pored njenog komatoznog tijela. Taman trzne glavom, konačno otkrivši svoje lice. E, da. Trebao bih ga već pomalo memorizirati. Otvori oči.
„Daj, šta me gledaš u ovo gluho doba“, krene pokrivati lice jastukom. Prekasno, memorizirao sam ga.
„Podne je“, kažem promuklim glasom, dok mi je ruka već drhtala pod teretom šalicu vrele, smeđe smrti. Makne jastuk s lica i pogleda me svojim lijepim, krmeljavim očima. Vidi šalicu.
„Šta je to?“ pokaže djetinjasto prstom na šalicu.
„Vjerovala ili ne, to ti je kava“, pružim joj napokon šalicu prije nego bi mi se izlila po svemu. Ona se blentavo nasmiješi, prinese je usnama i zalije se. Opsuje te se pridigne, namjesti i pokuša opet. Uzme jedan dugi, namjerno iritantni srk te se nasmiješi, prljavog ovratnika. Boli nju kurac. To je moja majica.
„Čekaj, čekaj. Di je tvoja?“ zastane kada primijeti da sam praznih ruku.
„Ništa mlijeka, samo tri natrena, a ti u ovom čudu nemaš šećera nigdje. Ne pada mi na pamet piti taj otrov bez toga“, odmahnem rukom, okrenem leđa te se krenem brojati kroz staklena vrata prema dvorištu žbunje, razmišljajući o ratu mačaka i galebova. Osjetim kako me straga obujmi par ruku oko ramena te mi prinese šalicu usnama. Izlije mi je i po drugoj majici, onu koju sam imao na sebi.
„Ovo ćemo morati izvesti nekako uspješnije drugi put“, rekao sam sarkastično, na što me ona stisne bliže i razmaže kavu s tri natrena po nama.
Eliša Papić, Rijeka
.......
(Priča "Tri natrena za Fellinija" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj knjizi koju možete besplatno skinuti OVDJE)