Sjećanje na jednog Ognjena, koji je u zavisnosti od mašte i perspektive bio dobar ili loš, ali sasvim sigurno - nije volio laž... Iz pera Sanje Radulović iz Doboja
RIJEČ PO RIJEČ
Na molbu koju sam poslala upravi zatvora potvrdno su odgovorili. Pristala sam da razgovor bude pod nadzorom (na čemu se oni insistirali). Ognjen je sjeo preko puta mene, onako kako to obično biva u ovakvim okolnostima. Između nas je bilo staklo. Izgledao je mladoliko. Ljudi svijetle puti i kose sporije stare, ili su im znaci starosti manje vidljivi. Kao da nismo bili isto godište.
‒ Prepoznao sam te, Ivana! ‒ rekao je čim je sjeo, i nastavio ‒ Prošlo je mnogo vremena otkako smo dijelili isti komšiluk. Ali sjećanje me, kao što vidiš, odlično služi. Mada bih volio da zaboravim ko sam. Ovdje imam mnogo vremena, i neprestano se sjećam... Nisam zaboravio i da si me uvijek nudila slatkišima. Odbijao sam jer me je bilo stid da ih uzmem. Moja majka je uvijek teško i mnogo radila a nedovoljno zarađivala. Ali ja sam se uprkos tome pravio da imam svega dovoljno. Školu sam volio, mada možda nije tako izgledalo, ali... Ovdje imaju veliku biblioteku, sad čitam ono što sam propustio. Ti si sigurno mnogo knjiga pročitala? Uvijek si bila dobar đak.
‒ Radim kao novinar. A ti? Mislim, šta je bilo prije ovoga?!
‒ Čim sam završio osmogodišnju školu odmah sam počeo da radim. Ubrzo potom upoznao sam Sanelu. A zatim je stiglo i dijete. Bila je to fatalna ljubav, koliko je fatalna vidiš po tome gdje sam. Mislio sam da je Denis moje dijete. Volim ga, ali laž nikad nisam volio. Laž je Sanelina, Denis je moj! Nisam ga vidio više od sedam godina. Ako ikad izađem, on me neće ni poznavati. Vidiš, istorija se ponavlja, i moj sin kao i ja, živi bez oca, ali moj otac nije bio ubica, bar koliko ja znam, mada o njemu ne znam skoro ništa. Možda ni Denisov pravi otac nije, pa će se tako tješiti. Ko zna šta će biti! Ubica, Ivana, kako to odvratno zvuči, zar ne?
‒ Pusti to, kaži mi kako se to desilo?
‒ Nisam htio, bilo je iz nehata, ali! Te kobne noći poslije posla svratili smo u kafanu. Kada bih mogao nešto promijeniti u svom životu, promjenio bih tu odluku. Rekao bih: ne, ne mogu pivo, idem kući! Ovo sam rekao i sudiji ali to ne mijenja ništa. U kafani je počelo bezazleno pivo po pivo, riječ po riječ. Ti znaš da ja nisam od mnogo riječit. I te noći je bilo tako. Otkako se Denis rodio podbadali su me pitajući na koga je tako tamnoput. Uvijek sam uspijevao da ostanem miran, barem u onom vidljivom, spoljašnjem svijetlu. Ali te noći izgubio sam kontrolu nad sobom kao da je neko drugi zaurlao mojim glasom. Vikao sam iz sve snage, posljednje čega se sjećam je da sam bacio flašu na Dražena. Poslije toga više ničega. Samo mrak. Nije bilo nikakve slike, nikad se nije vratila. Zvukova se jasno sjećam ‒ sirene, jauka, i glasova koji se miješaju. Bilo je zagušljivo, nisam mogao disati. Ostalo znaš, novinar si, pratila si situaciju. Optužen sam za ubistvo, i osuđen na 20 godina zatvora. Sanela je samo jednom bila ovdje i tom prilikom mi je rekla: nisam kurva, voljela sam te! Ja sam samo rekao ‒ ali lagala jesi!
Majka me obilazi često. Očuh je umro prošle godine. Ali majka ne tuguje zbog toga, kaže ‒ naživio se. Ne žali ni zbog mog boravka ovdje, kaže mi: sine, ti si živ, Draženova majka njega nikad više neće vidjeti. Jedino zbog čega žali, kako kaže, je što mi nije posvetila dovoljno vremena, što je uvijek radila i bila odsutna. Osjetio sam da krivi sebe. Morala si, majko ‒ rekao sam joj, a ona meni ‒ samo se umrijeti mora.
.....
Ognjen je u školu dolazio u pohabanoj odjeći, nerijetko dva broja većoj. Ponekad smo se zajedno vraćali kući. Nije bio razgovorljiv. Ja bih uglavnom brbljala, a on se samo smješkao. Pred njegovom kućom bismo zastali, i onda bih ja rekla: zdravo, vidimo se sutra. On bi samo stidljivo klimuo glavom i otišao. Na pitanje zašto mu majka nikad ne dolazi na roditeljske sastanke nastavnicima je kratko odgovarao ‒ radi. Nije objašnjavao. Nisu ni tražili objašnjenje. Možda su pretpostavljali, ili su mislili da znaju. Oca nisu mogli pozvati jer je u dnevničkoj rubrici predviđenoj za ime oca stajala crta. Prazne rubrike u dnevniku i biografiji u kojima umjesto istine stoji samo crta može da dopisuje i domaštava ko kako hoće. U zavisnosti od mašte i perspektive Ognjen K. je i dobar i loš čovjek, ali jedno je sigurno, nije volio laž.
Vijest o njegovoj smrti zatekla me je začuđenu, onako kako je njegovo ukočeno tijelo zateklo zatvorskog čuvara nekoliko mjeseci nakon našeg razgovora. Umjesto suza obrisala sam crtu i praznom mjestu u njegovoj biografiji poklonila ovu istinitu priču.
Sanja Radulović, Doboj
........
(Priča "Riječ po riječ" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)