Sa đedom Ristom, zvanim "Galama" upoznali smo se još u prošlogodišnjim Pričama iz komšiluka, a sada vam donosimo još jednu sjajnu priču o njemu, iz pera Dejana Božića iz Bijeljine... Uživajte!
IZMAGLICA
Bio sam preplavljen mirisom koji se iskradao kroz prozor naše trošne kuće u vidu izmaglice. Dobronamjerne izmaglice, činilo se, jer je grlila umornu kuću, ne dozvoljavajući temeljima da sami nose teret njenih zidova. Po tom mirisu sam znao, ne gledajući u kalendar, da je sutra naša slava. Sveti Jovan bio je jedini povod zbog koga bi se spremali ti mirisni kolači. U tom periodu poslije Drugog svjetskog rata, bijelo brašno bilo je neki vid luksuza, a šećer – sami dragulj. Elem, taj miris bio je obavještenje da su šapice spremne za sutra. Iako bi se svakom dječaku mojih godina učinilo da je taj miris poziv, dan prije slave taj miris bio je upozorenje – ne smiju se kusati dan ranije!
Đedo Risto bio je negdje, kako je on volio da kaže, u „čaršiji“ (sasvim odgovarajući naziv za tadašnji centar našeg gradića). To da Risto nije tu, osjećao sam nekim drugim čulima - ništa u blizini nije podrhtavalo zbog njegovog baritona (otud i nadimak Galama). Osjećajući neodoljivu želju da probamo te šapice, Gojko i ja ušli smo u kući i neopaženo prošli pored bake Marije, ne zato što smo tako htjeli već zato što smo bili hipnotisani mirisom.
Ušavši u tu hladniju sobu, gdje se čuvaju kolači, za nama uđe baka: „Kolači se ne smiju dirati, pogledajte Svetog Jovana kako vas posmatra i prijeti prstom!“
Zaista, na istočnom zidu stajala je ikona Svetog Jovana u zelenoj odori sa pokretom blagosiljanja, koji je za nas djecu tada najviše ličio na pokret prijetnje prstom. Izašli smo pokunjeni, što zbog neokušenih kolača, što zbog prijekora, i bake, ali i svetog Jovana. Ko bi sad čekao do sutra da proba te šapice, mislili smo, onako gladni od igre.
„Sokole, kako ti je Jovo?!“, prolamalo se ulicom.
Iako je naše dvorište bilo na samom kraju ulice, vrlo jasno smo shvatili da se đedo Risto vraća iz čaršije. Moram priznati, nikada mi nije bilo jasno da jedna starina ima takav glas. Vjerujem da nisam bio jedini, ali sam lakše prihvatao tu mogućnost budući da je to bio moj deda, a heroji uvijek imaju neke neobjašnjive sposobnosti. Gojko i ja smo i dalje sjedili u blizini kuće, valjda pokušavajući da mirisom osjetimo tu simfoniju slasti od topljenja šapica u ustima. Risto s kapije spazi nas pokunjene dječake.
„Šta je bilo sokolovi moji? Da vas nije ko grdio, ne do Bog?“, izgovarao je to Risto krećući se polako ka nama, stiskajući štap u ruci.
„Nije, đedo, niko nas nije dirao“, rekosmo. Olabavi stisak štapa Risto, ali nije bio uvjeren da je sve u redu.
„Šta je bilo, govorite!?“
Sad je već ovo ličilo na Ristu koji će riješiti ma koji problem djeteta. Ispričasmo mu da smo htjeli da probamo šapice danas, ali da nam baka reče da Sveti Jovan gleda sa zida i prijeti prstom.
„Ajde 'vamo, za mnom!“
Prođe Risto pored Marije sa nama, praveći se da je ne vidi, a ona nas samo ljutito isprati pogledom (nikada mi nije bilo jasno kako žena sa takvim ljutitim pogledom može da spremi bilo šta slatko). Na Ristino pitanje gdje su šapice, istovremeno mu Gojko i ja pokazasmo na vanglu prekrivenu krpom.
Risto okrenu lice ikone ka zidu i u stilu diverzanta klimnu glavom govoreći: „Ajde brzo sad dok Sveti Jovan ne gleda, uzimaj po jednu i tutanj kroz prozor da vas baka ne spazi.“
Nije bilo mnogo vremena da se iščuđavamo i radujemo, već postupismo po naređenju.
Godinama kasnije, shvatio sam kakav pedagogog, školovan u narodu je bio Risto. Jednim postupkom učinio je da ne naruši autoritet ni Jovana Krstitelja, ni bake Marije a opet udovolji nama, djeci. Šapice su, naravno, bile ukusa kakvog sam i očekivao od velemajstorstva moje bake – nezaboravnog. Moj deda Risto bio je čovjek istog epiteta.
Dejan Božić, Bijeljina
........
(Priča "Izmaglica" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)