Prošlost i sadašnjost, tamo i ovdje - izmiješani i zbijeni poput kuglice falafela... Izvrsna priča Tee Sertić iz Zagreba!
Pet blagih falafela, tri ljuta, jedan čisti kruh s četiri kuglice. Možemo li to naručiti za sutra? Adresa je Vukovarska 284.
Potvrdim kao i uvijek, više ne moram pitati znači li ‘falafel’ cijeli sendvič i jesu li ‘kuglice’ falafel. Naglas pročitam Melissi poruku da odmah zapiše.
- Pa šta će im khoubiz bez povrća? Samo falafel, je li?
- Šta me uvijek pitaš isto? Dobit će kako su rekli. I stavi im opet jedan sendvič viška. I tabuleh.
Otac mi je govorio da trebaš biti ljubazan kad tržiš. Zato kod većih narudžbi uvijek ostavimo nešto gratis, da nas se sjete i za idući put i ne zamjere što ne dajemo račun. Dostavimo im hranu prijepodne, na putu do džamije. Sjedimo u karavanu i čekamo da se spuste ispred zgrade. Sve redom visoke, staklene građevine, na njima veliki natpisi kompanija u kojima rade. Gledam ispred sebe, ali jasno vidim Melissu na sjedalu pored. Sva plaha u krilu drži tanku vrećicu s hranom pa čak i vrećica izgleda k'o da se stidi. Već je dvaput otvorila i zatvorila prozor. Još uvijek ne zna treba li se bojati ili širom otvoriti ruke da vide kakvi smo mi ljudi. Ponovno odvrne ručicu i prozor ostane napola zatvoren. Onda popravi maramu i namjesti osmijeh:
- Eno ih, idu.
- Šta oni, pa jedna je samo. Nina, šta nije?
- Šuti, Hassane, evo je.
Šuti, Hassane, pusti nas da pričamo. Ti samo sjedi. Dolazim s roditeljima kod Melissine obitelji prositi njezinu ruku. Pozdravljamo se s njezinim roditeljima već na ulazu, šutim kako mi je majka rekla, ali isprsim se i pustim da govore moj torzo i uzdignuta brada. Ona nas čeka usred dnevne sobe, stisnutih zidova rumenih k'o suton. Pognula je blago glavu pa me njen razdjeljak bez hidžaba i oblo tijelo u šarenim tkaninama podsjete na babušku koju je moj otac umjesto novaca dobio od jednog ruskog putnika na tržnici. Donio ju je doma, čekao što će majka reći i kimnuo u znak slaganja kad je majka rekla da je lutka egzotična. Ali ne i Melissa. Ona miriše na dom i na cedar.
- Gospođo, pa ne mislite valjda da je ovo lažan novac. – Visok glas dozove me natrag. Melissi je još uvijek u krilu vrećica s falafelima, a ruke je ispružila prema svjetlu koje prolazi kroz novčanicu u njima. - Ma dajte, pa ne bumo valjda u zatvor zbog gableca. – Nasmije se opet visoko i primijetim da Melissa traži ručicu prozora. Ispružim se brzo preko nje, vratim Nini ostatak novca i dam joj vrećicu.
Na drugu adresu prema Kvaternikovom trgu nosimo i kuglice i kruh i namaze i male baklave u ružinom ulju za desert. Javili su da imaju domjenak pa su htjeli nešto drugačije. Na njihovoj recepciji dočeka me žena sa slušalicom u uhu i malim mikrofonom ispred zuba. Košulja joj je pri vrhu raskopčana pa se neprijatno nazire ono što je ispod. Umjetno uvija prstima dok mi se obraća.
- Narudžba libanonske hrane za koga?!
- Ma, naručili su…
- Tko, gospodine, tko je naručio?!
- Ne mogu se sjetiti imena… to moja žena zapisuje…
- Za ko-ga je na-rudž-ba? – Slovka kao da ne razumijem jezik.
- Za domjenak.
- Domjenak! Domjenak ovdje ne radi. – Nasmije samu sebe, smijeh joj je neiskren. – Čekajte da nazovem… tip tip tip… Ana, ti si naručila libanonsku za danas?
Nije ona jer se negdje niže niz hodnik protegne „Mister Falafel čeka u prizemlju. Tko je naručio?“
Mister, falafel? Tople oči dječaka ponude me sa štanda na tržnici na koju sam i sam kao dječak dolazio s ocem. Mister? Okrenem glavu i produljim korak. Beirut se promijenio, ne ja. Sad ga prvi put vidim otkad smo se s njime pozdravili, više nije onaj isti. Nema više majke u njemu, nitko me ne prepoznaje, djeca govore jezik turista.
- Mister, falafel?
- Praviš li ga ti? – Vratio sam se. Želim da me dječak doživi kao svog.
- Ne ja, majka. Otac i ja tržimo.
- Pravila ga je i moja majka.
- Želite li jedan, mister?
- Želim. – Više nije isti…
- Evo, mister! Falafel wrap. – Doda mi hranu, a kad nam se prsti približe koža nam je iste boje.
Uto iz sendviča ispadne jedna 'kuglica' pa je nas dvojica ispratimo pogledom. Zaustavi se ravno ispred čovjeka u dishdashi, dječakova oca. Mrko ga pogleda i izgrdi jer nije dobro zamotao 'wrap'. Sirijci su.
- I am very sorry mister, I give you more. – Odgurne dječaka i zauzme njegovo mjesto iza štanda s falafelima.
- It's ok, no more. – Kimnem dječaku.
- Mister Falafel! U svakoj poruci potpišem im se svojim imenom. Ali i nakon jedanaest godina u Zagrebu i dalje sam im egzotičan kao ruska babuška.
- Šta pričaš ti, Hassane? – Melissa već drži novu vrećicu u krilu. Zahvalim Alahu što barem ona miriše na dom.
Tea Sertić, Zagreb
........
(Priča "Mister Falafel" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)