Dario Matečić - Majke, zamorci i očevi

MAJKE, ZAMORCI I OČEVI

„Tata, mogu ti pročitati priču koju sam za zadaću napisala?“

Djeca nemaju ništa s odraslima po pitanju početka dana. Ne znam točno kada se i kako to promijeni. Nema kod njih podjele na jutarnje tipove i one koji to nisu. Odnosno, na one manje i na one više nefunkcionalne ujutro. Nema isprika „samo da popijem kavu“ i sličnih izgovora u susretu s grubom realnošću da je radni dan počeo.

Hop iz kreveta, umivanje i pranje zubi, doručak i direktno, baš direktno bez sekunde prekida, na igru ili na zadaću u ovom slučaju. I tako, u 7:30 je zadaća već gotova.

„Naravno, ljubavi. A o čemu ste trebali pisati?“
„Trebali smo opisati svoju obitelj.“
„'Ajde, to bi baš mogla biti dobra priča!“

I čita Princeza zadaću koju je taj dan poslije čitala i pred trećim be. O svojoj maloj obitelji. O mami i o tati. I što radimo. I kakvi smo. Dobri, dragi, veseli. Odlično smo prošli u priči. I nije zaboravila niti svog zamorca Mazonju. Pa je i to klupko dlake tamnih očiju postalo član naše obitelji u toj priči. Eto, što reći osim da je jutro zaista lijepo. Ako je razumio što je čuo, sigurno je i Mazonja bio sretan.

To popodne, moguće u vrijeme kada je Princeza čitala priču pred trećim be, ušuljala mi se ponovno njena priča u misli. Kakva je mama u priči? Brižna, uvijek sve zna i ima rješenje za sve. Kakav je tata? Voli s njim voziti bicikl, plivati, igrati se, maziti se. Čekaj, pa moja uloga u obitelji je više slična Mazonjinoj ulozi. I s njim se voli maziti i igrati. Mama je brižan i odgovoran roditelj. A ja nešto poput voditelja odjela za rekreaciju i zabavu.

Kažu za pse i njihove vlasnike da si vremenom počnu sličiti. Ne znam odnosi li se to i na zamorce. Pa da, u redu, vremenom primjećujem da i ja Mazonja imamo neke sličnosti. Možda sam nesvjesno ili podsvjesno zato i pustio bradu pa smo nas dvojica kosmati dio obitelji. Poslije dobrog objeda on nasloni glavu na praznu zdjelicu od hrane i drijemne. Da, ako je prigoda i ja volim tako drijemnuti. Na jastuku, ne na zdjelici. Neki dan je zapeo malo na ulazu u svoju kućicu. Očito je dobio na masi preko zime. A i ja zapinjem u svojim hlačama nakon zime. Manje pive, pazim na prehranu i počinjem vježbati! Sve u svemu, i moja odgovorna i brižna roditeljska partnerica kaže da zamorac i ja imamo nevjerojatne sličnosti što se tiče navika hranjenja i spavanja.

Ali neću se ja uspoređivati sa zamorcem! Pa ja sam otac, tata, ćaća, ćale, babo!

Dan poslije bio je lijep sunčan dan. Princeza i ja. Imala je temperaturu noć prije. Nekakva viroza valjda. To je prošlo pa da iskoristimo priliku za šetnju na svježem zraku.

Čekam prigodu pa skrenem temu opet na zadaću od dana prije.

„I tako mama sve zna i ima rješenje za sve?“
„Da.“
„Pa dobro, ali i tata zna puno stvari.“

Čekam odgovor. Potvrdu. Ništa. Vidjela je leptira.

„S tatom vježbaš matematiku. Pričamo o dinosaurima. O Svemiru. Crtamo zajedno. Tata te naučio plivati.“

Divi se rascvjetanim grmovima uz put.

„Mama zna sve?“
„Da.“

Pola sata kasnije smo kod kuće. U potpunosti sam propao.

„Kako ste proveli popodne? Kako je princeza?“ – odgovorni i brižni roditelj ulazi u stan.
„Temperatura je prošla pa smo otišli na palačinke i u šetnju“ – dojurio sam ranije s posla danas i eto, za sve se lijepo pobrinuo.
„Kako ti je bilo s tatom? Kakve su bile palačinke?“
„Super.“ – umorni je glas odudarao od riječi koju je izgovorila.
„Jeste saznali što ima za zadaću?“

Princeza i ja se gledamo. Princeza klima glavom, ali ne potvrdno.

„Nisam se sjetio. Nisam znao da treba. Bili smo na palačinkama i u šetnji.“
„Pa ona je opet vruća!“ – brižni i odgovorni roditelj stavio je dlan na čelo i obraze Princeze – „Jesi joj mjerio temperaturu?“
„Nisam. Bila je skroz ok. Došli smo maloprije doma i ona je malo odmarala na krevetu.“
„E tata, tata.“- nasmijala se moja odgovorna i brižna roditeljska partnerica.

Nije bilo ljutnje ili osude u glasu. Samo je to tako rekla.
„Tata je opet zabrljao.“ – pogledala me i nasmijala mi se umorno Princeza – „Bilo nam je lijepo na palačinkama i u šetnji.“
„Idemo prvo u tvoju sobu da izmjerimo temperaturu. Pa ćemo vidjeti da li trebaš lijek.“
„Može mama.“
„Kako se osjećaš ljubavi?“
„Malo umorno mama.“

Otišle su u Princezinu sobu. U dnevnom boravku ostali smo Mazonja i ja.

Dario Matečić, Zagreb