KRATKA PRIČA: Milka Kolundžić - "Sirena"

Autor:

Pročitajte pobjedničku priču ovogodišnjeg Mondo.ba konkursa "Priče iz komšiluka 2". U pitanju je jedna zaista dirljiva i upečatljiva pripovijest o sudbini žene sa sela...

0
A- A A+
Foto: Ilustracija/Getty Images

Sirena

Bile su nezaposlene domaćice. Nikome na pamet padalo nije da na domaćinstvo sa nebrojenim ektima obradive i obrađivane zemlje, registrovano kao poljoprivredno dobro, prijavi njih kao radnice. Glave porodica bile su jednoglasne – mi smo familija, neće meni žena/kćer/snaja biti radnica. One su bespogovorno gledale predase. I tako su ostajale domaćice i nezaposlene. Bez mogućnosti da u svom teškome radnom vijeku, koji se izjednačavao sa životnim, ostvare bilo kakva primanja.

Pedesetih godina prošlog vijeka u Benkovcu je otvoreno jedno od postrojenja Jugoplastike za proizvodnju obuće, tekstila, plastičnih masa i raznih proizvoda i za druge namjene i industrije. Kod nas, proizvodila se obuća za izvoz na zapad. Jugoplastiku su slijedili i Vinarija Benkovac, Vlado Bagat, Kepol.. Svi skupa primali su stotine radnika i radnica raznih obrazovnih profila. Probudile su se žene koje ni dana prakse ni zanata nisu izučile, ali - čak i sa svojim sitnim razredima škole – marljivo su učile i radile u isto vrijeme. I postajale su nezavisne, onoliko koliko je to žena u Dalmaciji u to vrijeme mogla biti.

***

Obje sirene, i ona koja je pozivala na početak radnog vremena i ona koja je označavala njegov kraj, čule su se do Sela. Ujutro, bila je već u polju, odagnala ovce u Bare i brzim i vještim pokretima prekopavala ono zemlje ciko bunara na Magradaru, za kumpjere.

Djeca su ostala kod kuće. Spremila im je u teću nekolike većih kosti za variti, glavicu kapule, kumpjera, mrkve i zeru celera i peršuna. Još u školu nisu krenule, ali znale su same uključiti kolo i zavariti juhu. Ona je u zoru zamijesila i ispekla kruv ispod peke.

Nekada je imala društvo, ali skoro sve ženske čeljadi otišlo je raditi u fabriku. Nisu one kuljave, one šta nisu načisto i one koje su bile same uz svoju starčad. Radilo se u fabrici do tri ure, a po kući, oko kuće i u polju stizalo se popodne, vikendom i državnim praznikom.

I on se zaposlio. Išao je rijekom ljudi iz sela na posa’ i vraćao se doveče, nekad i u neko doba. Poslije posla išlo se do Štele na pečeno (ako je bila plata), čašu crnine ili žutine i na briškulu il’ trešet. Sjedio bi dok je teklo šoldi iz skašele. A onda kući, pokisa’ sav, bezičeg.

Ona bi čekala dok ne dođe. Sjedila bi u kužini kad bi djeca legla i sve ono drugo stigla, i čekala. I čekala. Nekada bi došao veseo, iako vidno pod gasom, pa pitao treba li šta uzeti, ali češće bi bio crn i razdraživ.

- I ja bi’ išla raditi. – rekla mu je za jedne od tih noći.
- Ti raditi.. – nije je ni pogledao. – A da ko će djecu gleti?
- Pitaću mate. – odgovorila mu je skorom pa šapatom.

Njena mate ga nije voljela. Tačnije, za nju nije postojao. Nju je preveo kurvanjski, najprije je ostala trudna, a onda je izbjegavao i sprdao se njome u ćakuli. Najstarija maća rodila se pod njihovim krovom. A onda su ćaće posložile stvari.

Lagala je kada je rekla da će pitati mate. Sa njom nije govorila. Ništa ružno jedna drugoj nisu rekle, ali tačno su znale, u slovo, šta je ona druga prećutala. Na kraju, nije više u materinoj kući. Izabrala je sebi s kim će leći. Nije se kajala. Lomila je svoju nutrinu svaki puta kad bi morala tražiti od starijeg brata da i njoj pripremi drva za zimu ili donese džak brašna kad ostane bez iti ičeg. Zadnji puta s materom je imala posla kad je najstariju maću poslala po zeru kumpjera. Jeste bila štedljiva, ali nije znala uštediti od ničeg. I dijete bi donijelo i kumpjera i đevenica.

I ovoga puta spremila je dijete, rekla joj da pita babu ’oće li ih gleti da mate ide na posa’ i poslala je. Maća se vratila s boršom presnaca i nešta suvoga i izdeklamovala da je baba rekla da mate dođe sama.

Dobro, i s tim je svršeno, rekla je sama u sebi.

Svanulo je. Ispravila je kičmu na par trenutaka i pogledala u sunce. Sad će. A onda se sagnula, uzela motiku i nastavila da kopa brzim i snažnim pokretima. Ljutito je razbijala onu ledinu i tukla po onome kamenu u njoj tako da je sa svakim zamahom stvarala buku koja joj je zaglušivala uši. Nadala se da tako neće čuti sirenu.

Milka Kolundžić
Kotor

("Sirena" je pobjednička priča ovogodišnjeg konkursa Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka 2" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, zajedno sa pričama još 41 autora iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Autorka priče Milka Kolundžić putem konkursa osvojila je i objavljivanje svoje prve knjige)

Ostale vijesti