• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Doboj i Šamac: Osam mjeseci poslije (drugi dio)

Autori mondo.ba Autori Vesna Kerkez Autori Ivana Šimundža

Tokom posjete naše ekipe Doboju čuli smo mnogo o jadu ovdašnjih ljudi, nevoljama koje je voda donijela, a koje nisu nestale zajedno s njom.

 Doboj i Šamac: Osam mjeseci poslije (drugi dio) Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba

Pričali smo i s onima koji i danas pomažu svojim sugrađanima, svako na svoj način. Na prvom mjestu su ljekari, koji i dalje rade u teškim uslovima, a tu su i humanitarne organizacije.

Navratili smo u kancelariju organizacije „Merhamet“, koja i danas aktivno pomaže najugroženijima, apliciraju za projekte, skupljaju donacije, dijele pomoć, vode računa o evidencijama, ali i obilaze sugrađane koji ne mogu sami da dođu.

„Osam mjeseci poslije poplava dosta toga je urađeno, ali, posla još ima i to mnogo. Sama poplava je bila užasna, strašna. Gledali smo kako voda guta prodavnice, kuće, auta... Narednih dana je bilo još gore - svugdje smrad, mulj, smeće, nema vode, nema struje... Čist užas“, ispričala nam je predsjednica organizacije Faketa Avdić.

Kaže, teško je bilo gledati ljude kako u predugim redovima stoje, kisnu i čekaju pomoć, a teško je i danas. Jer, pomoći je manje, a potreba za njom je ista, ili još veća.

„Svaki dan gledate nemoćne ljude koji nemaju nigdje nikoga i sve su izgubili. Ako mogu dođu, ili naši volonteri odu kod njih. Starima i bolesnima je najteže. Dajemo sve od sebe da pomognemo, u hrani, odjeći, kako god možemo. Nismo nikad pitali ko je koje nacionalnosti, čovjek u nevolji je čovjek u nevolji. Trudimo se i da kroz sve projekte koje radimo stvorimo neku dugoročnu perspektivu“, priča nam Faketa i dodaje da je voda odnijela i sve što su oni imali u magacinu i skladištu.

Pitamo je šta mi možemo da uradimo, a ona kaže da saslušamo i pomognemo da se čuju priče ovih ljudi.

Voljela bih da se čuju priče onih kojima je najteže. Priče gladnih, siromašnih, bolesnih, nemoćnih, usamljenih. A ima ih mnogo. Puno znači i kad nekog saslušate, popričate s njim, pomognete mu oko sitnica, napišete molbu, žalbu, uputite ga...“, dodaje.

Iako i sama u godinama, Faketa i dalje dosljedno radi sve što može da pomogne.

„Prije rata radila sam u apoteci gdje sam se uvijek trudila da budem strpljiva i ljubazna. Uvijek mi je bilo žao starih ljudi sa sela, baka koje dođu i kažu 'Imam malo para, a treba mi aspirina i da mi ostane za autobus'... Pomagala sam im koliko sam mogla i bila strpljiva s njima. Kad se zaratilo, ostala sam bez posla, jer sam bošnjakinja, i vjerujte mi, sve su te bake dolazile i tražile me. Dolazile su iz Osječana, Stanara... ostavljale su za mene sir, kajmak, jaja, šta su mogle i imale. Zato znam da se dobro dobrim vraća, kad tad“, naglasila je.

Družeći se sa Dobojlijama bili smo ganuti njihovim gostoprimstvom i susretljivošću.

"Odakle ste", upitala je starica Gospova Lukić našeg fotoreportera. Kada je čula da smo iz Banjaluke, raspričala se i podijelila sa nama svoje viđenje Doboja poslije poplava.

Baka Gospova živi od tuđe njege i pomoći koju je nedavno dobila, a koja joj nije dovoljna ni za osnovne životne potrebe ni lijekove. Gledala je nesreću koja je zadesila Doboj i pomagala koliko je stigla. „Ja sam stara, ali sam se ponudila da makar kupim kese, kad već ne mogu ništa drugo“.

A ni toliko nisu ponudili oni koji nisu ni stari ni bolesni, priča nam ova baka. Doboju su, kaže, najviše pomogli ljudi iz drugih gradova - Banjaluke, Sarajeva, Tuzle, Trebinja, Bihaća...

"Jedan policajac iz Sarajeva mi je došao i tražio da mu skuvam kafu, i on mi je rekao da se Dobojlije kriju po spratovima dok oni rade. Roštiljali su na balkonima i nije ih bilo sramota da gledaju kako im ljudi iz drugih gradova čiste ulice. Mnogi su zloupotrijebili humanitarnu pomoć i ko je imao vezu, taj je sve dobio prvi. Ima ih koji nisu bili ni poplavljeni, a dobili su. Svašta se radilo".

Iako sama, stara i teško bolesna, baka Gospova je naišla na zatvorena vrata kada je zatražila pomoć. Rekli su joj da nije poplavljena i da zato nema pravo na pomoć.

Pisala sam predsjedniku Dodiku i premijerki Željki i oni su se jedini odazvali mom pozivu u pomoć. A srela sam Dodika i za vrijeme poplava, bio je tu i pitao nas kako smo. A ovi naši umjesto da priteknu u pomoć, pričaju kakve je čizme imala premijerka. Sramota!“, kaže Gospova.

Hodajući gradom sjetili smo se fotografije koja nas je prije osam mjeseci potresla do srži – ispred dobojske biblioteke planina mokrih i uništenih knjiga. Na prljavoj gomili korice dječijih lektira, zbirke pjesama. Izgledalo je kao da su se utopili junaci naših najdražih djela.

U Narodnoj biblioteci Doboj ipak imaju dobre vijesti – knjižni fond se uspješno dopunjava, a stižu i sredstva za obnovu prizemlja.

„Unesko i Francuska ambasada su pomogli da se pronađe novac za obnovu. Sad radimo na glavnom projektu i na proljeće će početi radovi. U poplavama je najviše je stradalo dječije odjeljenje, uništeno je oko 42.000 knjiga“, kaže direktorica Narodne biblioteke Doboj Slavica Gostimirović.

Nakon prošlogodišnjeg Demofesta, u Doboj je od posjetilaca festivala stiglo desetak hiljada knjiga, a uskoro stižu i Novosađani sa devet hiljada djela, namijenjenih bibliotekama u Doboju, Bijeljini, Šamcu i Čelincu.

 Doboj i Šamac: Osam mjeseci poslije (drugi dio)

Direktorica Narodne biblioteke Doboj Slavica Gostimirović
Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba Konstatujemo da je dobra vijest da ljudi pored svega i dalje vole da čitaju.

„Nama su samo mjesec dana poslije poplave dolazili ljudi i pitali mogu li da pozajme nešto za čitanje. U ovako siromašnoj državi valjda je to najjeftiniji vid zabave i ljudi se vraćaju knjizi. Ali, šta god da je razlog, meni je drago zbog toga“, naglasila je direktorica.

Put za Šamac...

Pitamo Dobojlije kojim putem je najbliže do Šamca i znaju li oni kako su im komšije. Vele da je njima bilo još gore, jer je Šamac pod vodom bio skoro 15 dana, ali da im je lokalna vlast ažurnija i da se brže oporavljaju.

Šamac je takođe ranjen grad. Stigli smo u sumrak, a dočekale su nas puste ulice i tek poneki prolaznik. Slaba kiša nije doprinijela našoj želji da upoznamo nekog na ulici i popričamo s njim.

Bioskop ne radi od kad je uništen u poplavama, a kulturnih događaja skoro da i nema.

Najveći problem je nezaposlenost, a mještani kažu da bi bili zadovoljni sa platom od 500 KM koja bi im obezbijedila normalan život.

Konobar Mićo još jedan je svjedok obilnih poplava koje su zadesile njihovu opštinu u maju prošle godine sa kojim smo pričali tokom posjete Šamcu.

„Ženu i djecu sam sklonio na sigurno, pa sam ostao da se borim sa poplavama koje su nas zadesile. U centru grada voda je bila 1,70 m, a nešto dalje i do tri metra. Ljudi su se prevozili čamcima, a voda je probila i u našu kafanu koju smo tek otvorili.“

Najviše je razočaran reakcijom građana Šamca koji se nisu organizovali na vrijeme, a pomoć su im pružili uglavnom ljudi iz drugih gradova.

„Stariji ljudi nisu mogli kreću, i trebalo je skoro mjesec dana da se uspostavi punkt u gradu. Reakcija Šamčana me razočarala više nego poplava, odziv nije bio dovoljan, a ljudi sa strane su nam očistili grad. Najviše njih iz Gradačca. Volio bi da griješim, ali to je istina“, rekao je Mićo.

Kada je voda potopila Šamac, nisu htjeli da je ispuste, da bi spriječili da susjedni Orašac u Hrvatskoj ne zadesi ista sudbina. Skoro petnaest dana Šamac je bio kao Venecija – čamci su bili jedino prevozno sredstvo. Pitamo Miću da li smatra da je ovo bila ispravna odluka.

„Mislim da jeste. Nadležni su vidjeli da se ovdje slabo šta može spasiti, pa su čekali da vodostaj Bosne opadne i prestane kiša, da isto zlo ne zadesi i Orašac. Bilo je ljudi koji su smatrali da je trebalo da se više misli na nas, ali ja ne mislim tako. Izbjeglica sam iz Hrvatske, mogao bih da kažem da njih u ratu nije bilo briga za nas, pa što mi da ne uzvratimo istom mjerom, ali ne mislim tako. Ne bih volio da se ikom desi ono što je nas zadesilo“.

 Doboj i Šamac: Osam mjeseci poslije (drugi dio) Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba Za oporavak grada, kaže, bilo bi dovoljno nekoliko stotina radnih mjesta, tek toliko da može da se normalno preživi. Krećemo da napravimo još nekoliko fotografija, a Mićo nam priča kako su za vrijeme poplava smislili šalu. Pita nas:

- Znate li gdje se ulijeva Bosna?

- U Savu?, nesigurno odgovaramo.

- U dnevnu sobu, kaže i smije se.

Napuštamo pusti Šamac i krećemo kući, u Banjaluku. Ćutimo u autu misleći svako svoje misli, potajno srećni što imamo gdje da odemo, ali duboko potreseni pričama, licima, mjestima oko nas. A onda, na izlazu iz Šamca, pored napuštenih i porušenih kuća vidimo jednu – nevjerovatnu!

Crvena i bijela, nova, svjetlo upaljeno, a na fasadi veliki grb Crvene zvezde. Stajemo i odlučimo da saznamo ko su te Delije koje ovdje žive.

 Doboj i Šamac: Osam mjeseci poslije (drugi dio) Izvor: Vedran Ševčuk, mondo.ba Otvara nam domaćica, koja nije mnogo iznenađena putnicima namjernicima. Kaže, svako malo neko stane, pa dođe da se čudi i divi njihovoj fasadi.

„Muž i oba sina su mi navijači Zvezde, stariji profesionalno igra fudbal i sva trojica mnogo vole sport i Zvezdu“, objašnjava nam.

O Susakovićima, njihovoj posebnoj crveno – bijeloj kući i ljubavi za beogradski klub očekujte uskoro posebnu priču. Mi smo se zadržali taman toliko da nas oraspoloži pogled na nju i da napravimo nekoliko fotografija.

Odlazeći, razgovarali smo mnogo o nesreći i nevoljama ljudi koje smo sreli. Žalili što ne možemo više da učinimo. A ipak, ponosni na njih što ni u najtežim trenucima nisu izgubili onu mrvu humora koja je nekad dovoljna da sve nevolje budu lakše. O ljubaznosti i susretljivosti svih koje smo sreli mogla bi posebna priča da se napiše. Ali, tu priču i sami možete da ispričate, obratite li pažnju na svog komšiju, sugrađanina, slučajnog prolaznika.

Još iz INFO

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE