Nebojša Cile Ilić za MONDO: Gluma je privilegija da se igrate bez obzira na to koliko ste stari (FOTO, VIDEO) | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

MONDO intervju

Nebojša Cile Ilić za MONDO: Gluma je privilegija da se igrate bez obzira na to koliko ste stari (FOTO, VIDEO)

Autor Vesna Kerkez
Autor Vesna Kerkez

Gledali smo ga u tridesetak serija i filmova i još ko zna koliko pozorišnih predstava. Pamtimo ga kao Bogoljuba Marića u "Lajanju na zvezde", Manulaća u "Zoni Zamfirovoj" i naravno kao Božu Dunstera u "Montevideu".

Izvor: Bojana Ninković/MONDO

Glumac Nebojša Cile Ilić za Mondo.ba govori o svom pozivu, glumi u doba korone, ulozi pozorišta u savremenom svijetu, dobrim i lošim stranama njegovog poziva, ali i uspomenama na Banjaluku. 

- Povod Vašeg boravka u Banjaluci je snimanje serije „Advokado“. Šta nam možete reći o tom projektu?

„Advokado“ je jedna specifična komedija, u onoj mjeri u kojoj je i Nikola Pejaković specifičan, a to znači jako specifično. On je čovjek koji drži sve konce ovog projekta i mislim da jedino on tačno zna kuda stvari vode. Mi smo se prepustili njegovom vođstvu, idemo putanjom kojom nas vodi i vjerovatno će to da ispadne jako, jako zanimljivo. U svakom slučaju je riječ o jednom hrabrom poduhvatu, istovremeno i blesavom i ludom i povremeno jako smiješnom. Kako će na kraju da ispadne - ne znam, ali nadam se da će biti jako dobro. Tu su i Mira Banjac, Mirjana Karanović, Branka Katić i Ljuba Bandović, puno dobrih glumaca i zaista je prijatno biti u takvom društvu.

- Ovo svakako nije Vaš prvi boravak u našem gradu, gostovali ste, između ostalog, i sa hit predstavom „Noć bogova“ u našem Narodnom pozorištu. Kako doživljavate Banjaluku i ovdašnju kulturnu scenu?

Dolazio sam u Banjaluku još devedesetih, sa raznim predstavama Ateljea 212.... Sjećam se gostovanja s predstavom "Karolina Nojber", koje je bilo predivno, kasnije smo dolazili i na Teatar fest, a onda smo stvarno zaredali dolaske s predstavom „Noć bogova“, pa smo je igrali ovdje bar desetak puta. Toliko smo se dobrodošlo osjećali u Banjaluci da smo odlučili da jubilarno, stoto, izvođenje ove predstave bude baš u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Mi smo ekipa koja nema matičnu scenu, pa se u Banjaluci osjećamo istinski kao kod kuće.

Pogledajte

02:16
Nebojša Cile Ilić
Nebojša Cile Ilić
Izvor: Bojana Ninković/MONDO
Izvor: Bojana Ninković/MONDO

- Istovremeno radite i na rimejku serije „Kamiondžije“. Kako ste emotivno doživjeli rad na seriji koja uživa kultni status među publikom već decenijama?

Prvo sam pomislio da će biti jako teško nastaviti seriju kakve su „Kamiondžije“, čak i da je to možda pogrešna odluka, ali onda su me pozvali da igram i vidio sam da tu ima nešto neobično lijepo i naivno i da se po tome izdvaja od ostalih serija, kao i po načinu na koji tretira život.

Obično su svi ti junaci i antiheroji koje gledamo surovi i grubi, baš kao i vrijeme u kom živimo, a u "Kamiondžijama" je priča skoro arhaična, kao i ljudi, koji uprkos svemu još uvijek postoje i njih je ta serija izvela na svjetlo dana. Tu možemo da vidimo da život nije samo strašan, nego da je povremeno lijep i da su i te neke njihove male lukavosti drage. Vidim da je publika jako zavoljela i evo sada se piše nastavak.

Nebojša Ilić Cile Izvor: Bojana Ninković/MONDO

- Igrali ste u tridesetak filmova i serija, kao i u brojnim predstavama, ali publika Vas najprije pamti po ulogama u „Lajanju na zvijezde“, „Zoni Zamfirovoj“ i naravno „Montevideu“. Prija li Vam to ili biste voljeli da su neki drugi likovi koje ste igrali ostavili jači pečat na Vašu karijeru?

Moram da priznam da se ne bavim mnogo time. Potpuno sam miran na tu temu, jer to su stvari koje su imale nevjerovatno veliku gledanost i prirodno je da ostanu zapamćene među publikom. Neke druge nisu, vjerovatno i za to postoji razlog, ali svakako se ne vraćam na to, ne mjerim, ne nerviram se, radim dalje i sve ide svojim tokom. Ima tu nekih malih, uslovno rečeno, nepravdi, neke uloge ili predstave ne dožive život kakav zaslužuju, zbog raznih okolnosti. Na primjer, često se u pozorištu desi da dobra predstava koja izađe pred kraj sezone ne zaživi, jer nije dobar tajming. Ali, to se dešava, to je naš život i nemam problem s tim.

- Na koji način birate uloge, pragmatično ili intuitivno?

I jedno i drugo. Pragmatično u smislu da mi je uvijek malo neprijatno da odbijem ulogu, ali s druge strane prihvatanje uloga koje nisu za mene je još neprijatnije. Nekad slušam stomak kako reaguje, nekad pamet, nekad sve zajedno. Često se sjetim, mislim da je Rade Marković govorio da, kako je bivao stariji, sve češće pitao 's kim radim', a manje 'šta radim'. Ko su ljudi s kojima ćeš provesti dva mjeseca, biti s njima zajedno, razmjenjivati neke riječi, često je važnije od samog posla... Kada to saznam, onda je lako da vidim da li pripadam tom svijetu i to je često presudno.

- Da li biste željeli da zaigrate lika koji bi bio sušta suprotnost uglavnom veselim i dobroćudnim likovima, kakve obično glumite? Na primjer gangstera ili negativca?

Igrao sam takve uloge u pozorištu, a na filmu i televiziji manje. Baš sad u seriji „Advokado“ Kolja mi je dao ulogu jednog manijaka, koju sam objeručke prihvatio. Mada, jedan od klišea u ovom poslu je i da vas reditelji smjeste u jednu fioku, a onda i publika i to ide po toj inerciji. Naravno, uvijek je izazov igrati neke drugačije stvari. Ja se trudim da i ovo što mi je dato bude dosta drugačije, iako možda pripada jednom istom svijetu.

Nebojša Ilić Cile Izvor: Bojana Ninković/MONDO

- Da li je ljude lakše nasmijati ili rasplakati?

Da se ne lažemo, teže ih je rasplakati. Ljudi u pozorište dolaze da bi se smijali, oni žele predstave koje će ih nasmijati, a rijetko ko dođe sa željom da plače. To već imaju kod kuće ili na poslu i u životu. Ponekad publika i u nekim teškim predstavama traži neke vesele trenutke. Moja sklonost ka komediji je u tom smislu iskonska. Smatram da ljudima treba dati razlog za smijeh, jer smijeh pruža vitalnost koja nas sve drži na zemlji. Pri tome ne mislim na neke površne sadržaje, nego da treba da se smijemo i sebi i svojim slabostima, da sa drugima podijelimo koliko smo nekad alavi i glupi... Zato mi je komedija draga i neka molijerovska bi bila za mene idealna.

- Ima li pozorište danas snagu da mijenja stvari, ili mu je uloga u modernom vremenu više terapeutska?

Pozorište traje valjda negdje oko četiri hiljade godina u skoro istom obliku kao danas, i kao fenomen ono je nevjerovatno žilavo i vitalno i izdržava čak i ovo vrijeme pandemije, a pamti i razne druge pandemije. Pozorište je iskonska potreba čovjeka. Ne znam zašto, to je fenomen koji vjerovatno razumiju psiholozi - Zašto ljudi vole da sjede u mraku dok im s pozornice neki drugi ljudi pričaju neke priče... Zašto volimo da nam se pričaju priče... Ljudi dolaze u pozorište iz različitih razloga, da se ugriju, da vide neke druge ljude, da „zajedničare“.

Nažalost, ja nemam nikakvu iluziju o tome da pozorište može da mijenja svijet, ali može da utješi, može da oraspoloži, da promijeni neke emocije kod publike, da pojača osjećanje empatije, stida, da probudi dobre stvari u ljudima. Potpuno je ludo što živimo u vrijeme u kome ne možemo da uhvatimo korak s tehnologijom koja se razvija jako brzo, a pozorište opstaje skoro pa isto kao i na početku, arhaično i u istom obliku već hiljadama godina, ne mijenja svoj integritet, nije se pohabalo, nije obesmišljeno, naprotiv, kao da je dobilo na značaju.

Nebojša Ilić Cile Izvor: Bojana Ninković/MONDO

- Prije nekoliko godina u jednom intervjuu ste rekli da ne biste željeli da Vam djeca budu glumci, jer je „glumački poziv degradiran“. Možete li nam detaljnije pojasniti na koji način?

Ima jedan fenomenalan tekst koji je napisao Zoran Radmilović u NIN-u osamdesete godine, zove se „Pismo jačem“, gdje piše o glumačkoj profesiji i to su najljepše i najpametnije riječi koje sam pročitao o našem poslu. Po njemu, biti glumac znači stalno osjećati određeni strah i inferiornost. Bazično, posao je sam po sebi dovoljno težak, jer moraš nekome da se svidiš. Sama ta pozicija te malo unižava, jer ti je u opisu radnog mjesta da se nekome dopadaš, da te ljudi vole.

Sljedeća stvar je da uvijek misliš o tome kako je bilo ono što si igrao juče, kako će biti ovo danas, da li ćeš sutra moći da sve to ponoviš... Glumac kroz život ide neprestano opterećen time šta o njemu misle njegovi ocjenjivači, potcjenjivači i precjenjivači, kako da se bori sa uspjehom i neuspjehom. I ta potreba da se izdvojiš, da se svidiš, da te vole, sve to zajedno čini da se osjećaš kao neko biće nižeg reda. To je jedan ugao.

Možda će vas zanimati

Postoje i drugi, ljepši uglovi gledanja na glumu, iz kojih je ova profesija divna, ali ja sam duboko svjestan ovog o kome je pričao Radmilović. Kada se na sve to doda ovaj milje u kome živimo, gdje često moraš da se dopadneš onima koji su manje daroviti od tebe, da se svidiš više od onog ko je bio prije tebe... Tu je mnogo frustracija i čini mi se da ovo nije najbolje vrijeme za glumce.

Osim toga, današnje pozorište je u velikoj mjeri rediteljsko, gdje glumci ispunjavaju zamisli i želje reditelja, a manje je ličnost glumca važna nego ranije. Ranije su ljudi dolazili da gledaju velike glumce šta rade na sceni, danas su to neki koncepti koji preovladavaju.... Bar je u Beogradu tako. Sve to zajedno mi ne djeluje kao dobra ideja da se neko time bavi, a da ni ne pominjemo koliko se sve to plaća. Nije ovo srećno vrijeme za glumce, pa kao roditelj, imam svoje želje, koje djeca, naravno, neće ispoštovati.

- Kako je pandemija uticala na Vaš posao i privatni život, po čemu ćete pamtiti 2020.?

Uspjeli smo da napravimo predstavu koja se zove „Ruska smrt ili votka ili šampanjac“ i igra se u Ateljeu 212, tako da mi je prošla godina bila aktivnija nego što bi se očekivalo. A u ovom nekom filozofskom smislu, ne smijem ni da mislim na posljedice koje je na sve nas ostavila ta godina. Živimo trenutak koji nismo sanjali ni u najluđim snovima, bar ja nisam. Stvari se jako brzo mijenjaju, ta takozvana „nova normalnost“ je ušla u naše živote strašno brzo, jednako brzo smo se navikli na nju.

Ja sam dosta zatečen, kao i svi, ali iskreno se nadam da se nazire kraj i da ćemo uskoro izaći iz toga i početi normalno da živimo, jer cijela ova situacija baš predugo traje. Sjećam se da smo svi bili pomalo šokirani kad su nam prošle godine rekli da sve to može čak do ljeta da traje, a evo prođe godina i još uvijek imamo tešku situaciju i tragične slučajeve u cijelom svijetu...

Nebojša Ilić Cile Izvor: Bojana Ninković/MONDO

- U vrijeme „lokdauna“, policijskog časa i različitih zabrana, naučili smo koliko su, u stvari, kultura, kreativnost i kvalitetan sadržaj važni za naše živote, mentalno zdravlje... Kako onda objašnjavate činjenicu da je kultura prva stvar koje se odreknemo kad negdje zafali para ili treba da se uštedi?

Baš kao u izreci – bez nevolje nema bogomolje. Dok se ne desi neka nevolja, ne obraćamo pažnju na stvari, podrazumijevamo ih, a onda kad ih nestane, trgnemo se. Poslije toga, kad nestane problem, prestane i molitva. To je u prirodi čovjeka. Meni je jedino žao što ljudi u ovim našim krajevima postaju beslovesni. Žao mi je što moram to da kažem, ali ako izdvajate tako mali procenat novca za kulturu, to se odmah vidi. Meni je to strašno, nemam nikakvu iluziju da kultura nekog zaista zanima, osim ako nije instrumentalizovan, osim ako ne služi još nečemu, što je još strašnije. Ne znam da li je bolje da ih zanimam ili ne.

- Šta Vas onda tjera naprijed?

Publika, koje ipak ima, koja dosljedno dolazi u sva pozorišta i na sve predstave. A druga stvar – strast igre, privilegija da se igraš u ovim godinama. Ništa bolje od toga nema.

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA