Banjalučka vizuelna umjetnica Monika Ponjavić Bilbija za portal Mondo.ba priča kako je nastala izložba "Ko bi Bog u Bosni bio?", kako je došlo do saradnje sa glumicom Miljkom Brđanin, otkriva nam svoje viđenje Bosne...
U Kamenoj kući tvrđave Kastel večeras u 21 čas biće otvorena izložba Monike Ponjavić Bilbija"Ko bi Bog u Bosni bio?". U pitanju je višemedijsko djelo scenskog dizajna i vizuelne umjetnosti koja svoje korijene vuče iz pozorišta i scenografije.
Izložba preispituje teme identiteta, etiketiranja, stigme i izopštavanja, kao i pripadnost/nepripadnost Bosni i njenoj iskonskoj, duboko ukorijenjenoj ljubavi i mržnji, prema zemlji i prema čovjeku, navodi se u najavi.
Četiri segmenta izložbe - "Zemlja", "Ja/Bosna", "Život (na ivici između dva svijeta)" i "Vilajet" preispituju identitet i istoriju svoja dva centralna lika - Monike Ponjavić (igra je Miljka Brđanin) i Bosne (i Hercegovine).
Povodom otvaranja ove interesantne izložbe, popričali smo sa autorkom Monikom Ponjavić Bilbija, koja za naš portala priča o tome kako je izložba nastala, kako je došlo do saradnje sa glumicom Miljkom Brđanin, o svom viđenju Bosne... Kaže da je inicijalna ideja za izložbu nastala još 2017. godine...
Prvo je bila zamišljena kao predstava bazirana na mom tekstu o Bosni (i Hercegovini) i njenom arhetipskom čovjeku. Već deset godina, od trenutka kada sam izlagala na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna i prostora 2011, aktivno se bavim pitanjem kako izložiti scenogafiju u prostor koji nije prostor pozorišne predstave. I u tom nekom periodu do 2017. sam apstrahovala i reinterpretirala Bulgakovljev roman Majstor i Margarita ("Kukavičluk je najstrašniji od svih poroka", Sterijino pozorje), poeziju Alekseja Gasteva ("Akademija rada", Alternativa: Materiality Gdansk) i tako dalje. Međutim, sve su to bili fragmenti koji nisu proizilazili iz pozorišne predstave nego teksta tako da za mene to nije bilo to, pa sam odlučila da napišem svoj tekst koji se bavi identitetom, etiketiranjem, stigomom i stereotipom (to je ono lično što unosim u priču) i da osmislim i dizajniram svoju predstavu koju ću onda izložiti u prostor. To sam na kraju i uradila, ali je nisam nikad izvela. Imam tekst, imam likove, postupak, muziku, imam skice scenografije i kostima, definisano svjetlo, ali nemam izvedenu predstavu. Ono što "Ko bi Bog u Bosni bio?", naziv izložbe, ali i predstave koja se nikada nije desila, jeste, a govorimo o izložbi u petak, samo jedan dio te predstave, odnosno jedan lik izvučen iz svog konteksta i izložen.
Kojim "jezikom" govori vaša izložba? Na prvu mi djeluje da je u pitanju neka manje poznata forma...
Jezikom scenskog dizajna. Jezikom vizuelne umjetnosti. Forma je vrlo poznata jer se radi o instalacijama, scenografiji, video radu, audio radu i živom izvođenju. Nije to ništa revolucionarno. Ono što je možda specifično jeste da izlazi iz pozorišta, u smislu da se načelno bavi pitanjem izlaganja scenografije i da za svoju osnovu koristi postojeće tekstove koji se ne prenose doslovno nego se apstrahuju i sublimiraju na takav način da se iz njih ka publici prenosi suština. Tekstovi kojima sam se služila – Savršeni čovjek (kratki film), Pet opstrukcija (dokumentarni film), Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pismo iz 1920. – su poslužili kao inspiracija za pričanje priče o Bosni (i Hercegovini) onako kako je ja vidim i doživljavam.
Kako je došlo do saradnje sa glumicom Miljkom Brđanin?
Tri su razloga zbog kojeg sam prišla Miljki. Pored toga što je odlična glumica sa višegodišnjim iskustvom, Miljka je profesionalac. Njeno karakteristično lice i njene ekspresivne oči su mi u potpunosti odgovarale kao lice i oči koje mogu biti personifikacija Bosne (i Hercegovine). Tražila sam snagu, odvažnost, prkos i određenu ranjivost i ženstvenost. Njeno lice je baš takvo. I posljednji, vrlo značajan, ali ne presudan, Miljka i ja smo vrlo bliske i porodica smo i upravo zbog toga sam osjećala da njoj mogu sve ovo povjeriti, da se u njenom društvu mogu opustiti, da će me razumjeti jer ja nisam reditelj i nisam navikla raditi sa glumcima i na kraju da će pristati na većinu stvari koje od nje tražim. I bila sam u pravu. Stajanje na Manjači, na minusu, u tankoj haljini, bosa, Miljka je podnijela stoički. Izgovaranje emotivno teških replika, teških za nju prije svega, a da se zadrži emocija koja joj je bila okvir. Stajanje od po nekoliko sati u komadu. Ko god je stajao duže od sat vremena bez pomijeranja i pauze, zna koliko je to fizički naporno. Uz to, zajedno smo se borile sa strahovima od visine i zmija, penjući se u sred ljeta na vrh Leotara. Takvih situacija je bilo. Prolaziti kroz njih sa njom je ono što ovaj rad, meni, čini još posebnijim.
Postoji li neka specifična publika kojoj se izložba obraća?
Ne. Ona se obraća svima ravnopravno. Ne zahtjeva nikakvo predznanje. Traži samo emociju. Da nešto osjetite. Ili ne jer i to je emocija. Zamišljena je tako da se svako sa njom može poistovijetiti, sa onim što se vidi i čuje i upravo zbog toga ne postoji "ispravno" tumačenje. Postoji moje tumačenje, ono što sam ja željela reći i prenijeti, što ja osjetim, a uporedo s njim i mnoštvo drugih tumačenja koja će u rad upisivati publika svojim iskustvima i emocijama. Sve je legitimno u smislu da ne postoji jedna istina, moja istina. Stoga, ne možete pogriješiti. Rad je ono što vi mislite da jeste. I što ja mislim da jeste. Naša mišljenja mogu biti u potpunom sukobu. I to je u redu.
Kada neko kaže riječ "Bosna", koja tri pojma vam prva padaju na pamet?
Dom, vrlet, čovjek. Ali onaj mali, obični čovjek, srčani domaćin specifičnog humora, neposredan i suštinski dobar koji živi na zemlji i kamenu. To je taj neukrotivi pejzaž koji je dramatičan kao i sam prostor o kojem govorimo i čovjek u njoj. Tako ja vidim ljude u Bosni i Bosnu, kada je oslobodim svega političkog. Ona je za mene magična.
Iako postoje bezbrojni primjeri takve prakse, ipak bih postavio sljedeće pitanje - ne mislite li možda da je egocentrično kada umjetnik sebe stavlja u fokus svog umjetničkog rada i umjetničkog istraživanja?
Zanimljivo mi je slušati različita učitavanja i zanimljivo mi je što se to dešava isključivo na osnovu jednog kadra iz video rada i jedne fotografije koja se koristi u svrhe promocije i nije dio izložbe. Nadam se da će se to nastaviti i nakon otvaranja jer mislim da to i jeste suština, da svako za sebe pronađe način i svoju poziciju iako ova pretpostavka nije baš tačna, govoreći iz mog ugla. Jer što se ovog rada konkretno tiče ne mislim da je egocentričan niti mislim da su moji prethodni radovi to bili. Umjetnošću se nikada nisam bavila na takav način i zato sam u cijelu priču uvela Miljku Brđanin. Iako se na prvi pogled čini da je ovo isključivo priča o meni, ona to nije. Mada, apsolutno prihvatam da se tako možda čita spolja. Ona počinje iz mene i mog iskustva, to je inicijalna klica, ali se tu uopšte ne zadržava niti je to njena poenta ili ishod. Ishod je čovjek Bosne (i Hercegovine) i Bosna. Da budem preciznija, Monika Ponjavić je koz proces stvaranja ovih radova zamišljena kao manifestacija mikrokosmosa Bosne (i Hercegovine). To znači da sam ja jedna vrsta avatara, praznog prostora u koji se upisuju iskustva drugih ljudi koja sam prikupljala neko vijeme tokom samog istraživanja. Sve što se u ovom radu govori bazirano je na stvarnim događajima. Miljka i ja ta iskustva preuzimamo, oživljavamo i prenosimo dalje. A to što je sve krenulo iz mene i mog ličnog konteksta ne vidim uopšte kao nešto negativno. Naprotiv. Umjetnost obično nastaje upravo iz te pozicije.
Kako posmatrate trenutnu umjetničku scenu u Banjaluci, uzimajući kao vrijeme dešavanja prošlu i ovu godinu? Koga i šta bi izdvojili?
Umjetnička scena, posebno iz oblasti vizuelnih umjetnosti, je već neko vrijeme, a ne samo tokom pandemije, nekako u zapećku u odnosu na druge umjetnosti, posebno pozorište i muziku. Poražavajuće je da nemamo nijedan festival vizuelne umjetnosti. Spa Port je ostavio preveliku prazninu iza sebe. Uz to nemamo dovoljno adekvatnih izlagačkih prostora, tehnički opremljenih (recimo za potrebe moje izložbe sve je iznajmljeno) niti se u vizuelnu umjetnost ulaže puno. Banski dvor – Kulturni centar i Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske su jedina mjesta gdje možete izlagati, ali mišljenja sam da ni to nije dovoljno jer Banjaluka ima dosta talentovanih umjetnika i jeste potentan prostor za razvijanje takve vrste scene. Što se prethodne dvije godine tiče, izdvojila bih radove Danijele Mihić, za koju smatram da je izuzetno talentovana. Njena izložba je takođe u petak, u Galeriji + u 19 h. Posjetite prvo njenu izložbu pa onda dođite na moju. Zatim, izdvojila bih izložbu "Balkanska Kula" Aleksandra Bajunovića koja mi je bila pravo osvježenje i iznenađenje, izložbu Borjane Mrđa "Dekorativno sopstvo" održane u Beogradu i projekat izložbe Nine Babić "Nasilje u nasljeđu" koji je trenutno u fazi pripreme. I Borjana i Nina se na sličan način bave identitetom i etiketiranjem pa mi je to vrlo blisko. Borjanin senzbilitet je i moj senzibilitet, dok Nina, takođe polazeći iz ličnog, govori o nasilju nad ženama na jedan stilizovan, direktan, a opet brutalan način kakav je i sam čin nasilja. Sva ova djela su u manjoj ili većoj mjeri angažovana i britka što itekako odgovara mom shvatanju savremene umjetnosti.
(Siniša Stanić, Mondo)