Razgovor sa banjalučkom vizuelnom umjetnicom Ninom Babić uoči otvaranja njene izložbe "Nasilje u naslijeđe?"
U Velikom izložbenom salonu Banskog dvora večeras u 20 časova biće otvorena izložba "Nasilje u nasljeđe?" akademske slikarke Nine Babić.
Umjetnica iz Banjaluke ovom izložbom predstavlja novi ciklus svojih djela, koja su nastajala tokom posljednje dvije godine, a koja su posvećena problemu rodno zasnovanog i porodičnog nasilja. Izložba obuhvata slike, objekte i fotografsku dokumentaciju stvarnih žena, štićenica sigurne kuće...
Uoči otvaranja izložbe "Nasilje u nasljeđe?" popričali smo sa Ninom Babić o njenoj umjetnosti i problemu nasilja u današnjem društvu.
Možete li nam reći nešto pobliže o svojoj izložbi "Nasilje u nasljeđe"?
"Izložba 'Nasilje u nasljeđe' je projekat koji se bavi rodno zasnovanim i porodičnim nasiljem. Cilj ovog projekta je da se pokušamo osvrnuti na sam uzrok nasilja. Pokušala sam da istražim, šta to dovede, kakav okidač, jednu osobu da usvoji obrazac nasilnika. Pitanje koje postavljam u samom nazivu izložbe, da li je nasilje u nasljeđe nešto što svi trebamo da preispitamo u sebi, učeći o našim obrascima. Izložba se sastoji od foto dokumenata, slika i objekata koje prikazuje nasilje u stvarnom obliku, nezamaskirano i necenzurisano. Prikazuje žene koje su zaista prošle nasilje, one su svojevrsni svjedoci i dokazi da to zaista postoji oko nas, i vrlo nam je blizu, iako imamo utemeljeno mišljenje da se to dešava tamo negdje i da to nije naša stvar. Osnovni cilj je da se posmatrač poistovjeti sa žrtvom nasilja, u smislu da shvati šta žrtva nasilja prolazi i da nauči kakve vrste nasilja sve postoje, jer imamo neko uvriježeno mišljenje da je fizičko nasilje jedino nasilje koje priznajemo, a i ono koje vidimo."
Kako ste došli na ideju za ovu izložbu i koliko vam je trebalo da je realizujete?
"U vrijeme pandemije došlo je do porasta nasilja u porodici, i to ekstremnog porasta i lokalno i globalno. Na sve probleme s kojima se svijet susreo u ovom periodu, ljudi su bili zatvoreni u svojim domovima, i tamo i gdje su nekad postojale male naznake nasilja koje smo ignorisali, došlo je do strašnih posljedica, kao što je femicid. Izložba je proizvod mnogih istraživanja i promišljanja, mnogih svjedočenja žena, razgovora, ispovijesti. Kada jednom krenete da se bavite s tim, uočavate da je to tolikih razmjera da nismo ni svjesni kolikih. Toliko žena svakodnevno prolazi kroz neki vid nasilja, bilo online, verbalno, psihološko, seksualno ili fizičko nasilje. Mi kao društvo kao da smo slijepi i ne vidimo, a možda čak i ne želimo da vidimo šta se dešava oko nas. To je u stvari okidač za ideju za ovaj projekat, da se nasilje prikaže u svom stvarnom obliku, kao svojevrsna edukacija društva, da bi ga mogli prepoznati i na vrijeme reagovati."
Preko medija "bombardovani" smo, sa tendencijom rasta, pričama o nasilju generalno, pa i o nasilju u porodici, prema djeci, ženama... Da li mislite da mediji na taj način pomažu ili odmažu u rješavanju ili barem olakšavanju ovog problema?
"O nasilju treba da se priča. Smatram da je negdje i odgovornost medija da se bavi ovom temom, u vidu prije svega izvještavanja o postojanju istog. Međutim, ne možemo pričati o tome da li mediji pomažu ili odmažu. Ako bi se osvrnuli na to, svaka informacija o postojanju nasilja, svakako budi svijest kod ljudi. Međutim tu se dešavaju stvari koji nisu u našoj kontroli, a to je reakcija primalaca takvih informacija. Često kad mediji plasiraju vijest ovakve vrste (kao što smo svjedočili slučaju u Srbiji), svjedočimo različitim komentarima društva. Mišljenja su podijeljena, a često preovladava osuda društva. Zbog tih komentara možda se može činiti da mediji na taj način odmažu ovoj problematici. A posao medija je izvještavanje, koje svakako treba da bude u velikoj mjeri zastupljeno."
Da li se umjetnost, ukoliko se služi "ogoljenom", da kažem "novinarskim" prikazivanjem problema nasilja, možda približava novinarstvu, u nekakvom negativnom, "senzacionalističkom" smislu?
"Umjetnost, pogotvo kada je društveno angažovana, može postati senzacionalistička. Sve zavisi od teme i problematike kojom se bavi. U slučaju ovog problema, nasilje u porodici, ona može da zvuči senzacionalistički, iz razloga što je ova tema svojevrsni tabu. Umjetnost, s druge strane pokušava da svojim alatima prikaze problem, koji naravno su drugačiji od alata novinara. Što implicira, da su ovo i umjetnikova promišljanja, istraživanja. I novinarstvo i umjetnost imaju svoje alate kako da prikažu određen problem, a zajedničko im je sama senzacionalistička, u datom momentu, tema."
Prateći skorašnje slučajeve porodičnog nasilja kod nas i u regionu, i komentare na društvenim mrežama povodom tih slučajeva, stiče se utisak da su žene možda čak i sklonije od muškaraca u osudi drugih žena... Zašto je to tako?
"Postoji jedna, u našem narodu, izreka - žena je ženi vuk. Često čujem da ljudi spominju tu izreku, a možda i sa razlogom, jer, zaista možemo primjetiti da procentualno više osuda dolazi od žena. Kada sam promišljala o tome, dolazila sam do različitih zaključaka. Kada smo skloni da osuđujemo stvari oko sebe, da li su to određeni ljudi ili određene radnje koje ti ljudi čine, mi u stvari polazimo od sebe. Imam osjećaj da osuđujemo ono čega se plašimo, ono što možda i sami negdje proživljavamo, a ne želimo da priznamo sebi prvenstveno. Ja nekako ne bih te osude stavila u podjelu na žene i muskarce, nego na to da li je pojedinac osvješten ili ne."
Da li se vaša izložba obraća više ženskoj ili muškoj publici?
"Moja izložba se obraća cjelokupnom društvu. Nisam razmišljala o podjeli na žene i muškarce kao eventualne posjetioce. Ova izložba treba da probudi svijest kod ljudi da se nasilje zaista dešava, da je prisutno među nama, i da moramo kao pojedinci prije svega, da reagujemo. Svaka osoba koja odluči da stane u borbu protiv nasilja, bilo da je žena ili muškarac, je osoba kojoj se ova izložba obraća."
(Siniša Stanić, Mondo)