Predrag Milašinović Pega - ratni snimatelj, hroničar Banjaluke i rock dokumentarista (FOTO, VIDEO) | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Mondo intervju

Predrag Milašinović Pega - ratni snimatelj, hroničar Banjaluke i rock dokumentarista (FOTO, VIDEO)

Autor Siniša Stanić
Autor Siniša Stanić

Intervju sa banjalučkim fotografom i snimeteljem koji je prošao kroz profesionalno "sito i rešeto" - od sjajnih fotografija koncerata u Banjaluci 80-ih i 90-ih, preko priznanja za njegov rad svjetskih tv stanica, do razbijanja kamere i dobijanja batina u rodnom gradu...

Izvor: Predrag Milašinović

"Fotografija oduzima trenutak vremenu, mijenjajući život tako što ga zaustavlja..."
Dorothea Lange

"Kamera je mnogo više od aparata za snimanje, to je medij putem kojeg nam poruke dopiru iz drugog svijeta..." - Orson Welles

......

/Piše Siniša Stanić/

Fotografija i film su poput magije - dok sve materijalne stvari teže prolaznosti, starenju i propadanju ovi mediji uspijevaju da ljude, predmete i bića "uhvate" u nekakvom vječnom trenutku i, kako vrijeme prolazi, učine ih još življima i vizelno izražajnijima.

Ako posmatrate neke stare fotografije, svoje ili tuđe, složićete se da imaju mnogo snažnije dejstvo nego one nastale tek nedavno... A ako ih je napravio neki fotografski znalac, u uzbudljivom vremenu i trenutku, onda su one zaista nešto vrijedno i izuzetno...

Predrag Milašinović Pega je banjalučki fotograf i snimatelj, za kojeg slobodno možemo reći da je svojevrsni hroničar Banjaluke i dešavanja u ovom gradu, pa i šire. Možda najveću vrijednost u njegovom opusu imaju fotografije nastale na rok koncertima, u vrlo živom i inspirativnom periodu između druge polovine 80-ih i početka 90-ih, kao i video snimci i reportaže za domaće i svjetske tv stanice u burnom ratnom i poratnom vremenu u BiH.

Možda će vas zanimati

U svojoj bogatoj karijeri Milašinović (rođen u Banjaluci 1967) prošao je put od mladog fotografa amatera u foto sekciji Mašinske škole i banjalučkim foto klubovima, preko posla profesionalnog fotografa u Zavodu za patologiju, fotoreportera za listove "Prelom" i "Glas", do snimatelja za TV Banjaluka, SRT, RTRS, OBN, ATV, BHT...

U intervjuu za Mondo, Milašinović govori o svojim iskustvima kao fotografa i video snimatelja, kao i o najznačajnijim koncertima i događajima koje je ovjekovječio. Na početku razgovora, zamolili smo ga da nam kaže nešto o svojim počecima...

"Prvi susret sa fotografijom imao sam na omladinskom sletu '83. godine, jer je pored mene vježbao mladić koji je bio član foto sekcije u Metalskoj školi. On mi je rekao da sljedeće godine završava sa školovanjem i da bi volio tu foto labaratoriju ostaviti onome koga interesuje, tako da sam tu neku prvu obuku fotografisanja i razvijanja filmova prošao u Metalskoj školi, gdje sam od naredne godine i vodio foto sekciju.

Od '84. sam bio u foto-kino klubu Kozara 816, gdje smo na početku imali obuku sa kamerom Super-8, a taj kurs je vodio Ivica Kurtović. Od '87, nakon povratka iz JNA, aktivirao sam se u drugom banjalučkom foto klubu pod nazivom 'Josip Bosnar', a krajem 80-ih sam vanredno upisao i ubrzo završio smijer fotografije u Tehnološkoj školi. Paralelno sa školovanjem počeo sam da radim kao fotoreporter za omladinski časopis 'Prelom', a nakon toga i za 'Glas'..."

Izvor: Predrag Milašinović

Pega priča da je oduvijek imao snažan afinitet prema muzici, pa je sa velikim entuzijazmom i strašću, što po zadatku, što iz ličnog zadovoljstva, išao da fotografiše silne koncerte na prelazu između 80-ih i 90-ih u Banjaluci. Zamolili smo ga da se prisjeti nekih od tih događaja...

"Svi ti koncerti imali su jednu svoju posebnu težinu i ljepotu. Naročito mi je žao što nisam fotografisao prvi koncert Ramba Amadeusa u Banjaluci, krajem 80-ih u Sebastijanu... A svakako, vizuelno najinteresantniji bio je koncert Lajbaha u dvorani Mejdan 1990. godine. Jako interesantan je bio koncert Discipline kičme, početkom 90-ih u Music Hall-u gdje je bila takva gužva i šutka, da mi nije jasno kako sam uopšte uspio da napravim fotografije. Svakako, tu je i kultni koncert Ekatarine Velike u Sebastijanu '92... EKV su imali četiri koncerta u Banjaluci, ja sam bio na sva četiri, ali sam fotografisao samo dva. Prvi put su svirali u Bašti sljezove boje '84, pa u baraci MZ Borik '85 (pred tridesetak ljudi), a fotografisao sam ih na koncertu na stepenicama diskoteke Borik '89 i u Sebastijanu '91, nevjerovatnom i fantastičnom muzičkom događaju na kome je bila nezamisliva gužva. Ostao mi je u sjećanju i koncert Vlade Divljana, koji je '92 imao koncert u Sebastijanu, kada mu je bubnjeve svirao Gile iz Električnog orgazma. Tu sam se upoznao sa Vladom, ostali smo drugari i dugo poslije toga...".

Milašinović je bio i "zvaničnih fotograf" nekih banjalučkih bendova, a iza ove saradnje ostalo je mnoštvo odličnih fotografija... Svojim foto aparatom zabilježio je i istorijske koncerte Yutel za mir u Banjaluci i Sarajevu.

"Upoznao sam '95 Milana Ticu i ostale članove banjalučkog benda Revolt, nakon čega sam postao njihov zvanični fotograf i 'videograf'. Takođe sam bio zvanični fotograf i dokumentarista benda Svileny, grupe koju je osnovao Branko Terzić, bivši bubnjar i jedan od osnivača poznate grupe Dorian Gray.

U svojoj karijeri fotografa ne mogu da ne spomenem veliki događaj koji se desio paralelno i u Sarajevu i u Banjaluci, a to je koncert Yutel za mir. Bio sam na velikom koncertu u Zetri, a na moju veliku nesreću nakon jednog broja izvođača nestalo mi je filmova. Ubrzo nakon toga održan je drugi Yutelov koncert na platou ispred Boske u Banjaluci, gdje sam napravio dosta dobrih fotki.

Fotografisao sam početkom 90-ih u Music Hallu, recimo, Miladojka Youneed, Borghesia i Mizar, ali i neke strane bendove koji su tu dolazili u to vrijeme, na primjer američke pankere Dead Milkman, kao i Carter The Unstopable Sex Machine, jedan od najpopularnijih britanskih bendova u tom momentu..."

Pega kaže da su mu te godine definitivno bile najljepše, u profesionalnom, ali i na ličnom planu.

"Bilo je to neko sretno vrijeme, pogotovo prije rata. Čak i period rata je bio, meni lično, jako značajan. Upravo zato što je bio rat, smo svi teglili, vukli koliko smo mogli, ključna je bila želja za opstankom i preživljavanjem... Bez obzira koliko je bilo bizarno da ja, na primjer, ujutro idem da fotografišem masovne grobnice, a naveče snimam modnu reviju... Morali smo živjeti, nismo se moglu 'ugasiti' na prekidač. I sada mi je u sjećanju na to vrijeme osjećaj kako mi ništa nije bilo teško, kako me nešto nosi, kako radim punom parom..."

Milašinović je do '92 zvanično radio kao fotograf, da bi početkom rata imao, kako kaže, "sreću u nesreći" da dobije poziv za radnu obavezu na mjestu tv snimatelja na novoosnovanoj TV Banjaluka (kasnije SRT, pa RTRS), čime počinje njegova karijera profesionalnog snimatelja.

"Interesantno je da su tada zvali samo ljude koji imaju svoje kamere, bez obzira znaju ili ne znaju da snimaju. Svi smo prošli kratku obuku, a moj prvi zadatak bila je priča o 12 beba u junu '92. Za vrijeme rata, dok sam radio na televiziji, velikim dijelom sam bio ratni snimatelj. Već tad su moj rad prepoznale pojedine agencije kao što su Rojters, Asocciated Press i druge. Često su predstavnici tih televizija dolazili u Banjaluku, u moju matičnu televiziju, i tražili lično mene za snimatelja. Tu bih izdvojio jedan nesretan slučaj, a radi se o granatiranju Brčkog, za vrijeme trajanja Narodne skupštine RS, u maju '95, gdje sam ja jedini, od svih prisutnih snimatelja, istrčao ispred hotela kada je počelo granatiranje i snimio jezive snimke pogibije civila u tom gradu. Taj snimak je odmah otkupio Rojters...

Nakon rata počeo sam da radim na ATV-u. Poznati televizijski producent Roberto Heckovic, koji je tada bio glavni menadžer ATV-a, zahvaljujući svojim vezama kontaktirao je CNN i uspio da dogovori da naša televizija bude korespodent emisije CNN World Report, tako da sam imao nekih 8-9 objavljenih priloga na CNN-u..."

Predrag Milašinović je u medijskim krugovima poznat kao veliki profesionalac, koji bez ustezanja ide gdje je "najgušće" kako bi napravio što bolji materijal. Ta osobina ga je jednom prilikom koštala razbijene kamere i umalo čak i života!

"Nažalost, imao sam to iskustvo da sam se treći dan po početku NATO bombardovanja SR Jugoslavije noću vratio iz Crne Gore u Banjaluku. Tamo smo snimali bombradovanje, a kada sam se, još uvijek mrtav umoran, ujutro pojavio na poslu rekli su mi da su u Banjaluci žestoke anti-NATO demonstracije. I, otišao sam na zadatak kao i na svaki drugi, međutim, sve se prilično loše završilo po mene.

Trudio sam se da budem što bliže demonstrantima, i malo po malo sam prilazio u samo središte haosa. Slučaj je htio da se to nekom ne svidi - napali su me fizički, dobio sam batine, razbili su mi kameru. Službeno je na sudu taj slučaj bio pokušaj ubistva..."

I pored opšteg haosa i razbijene kamere ovaj snimak je nekim čudom "preživio", i dan danas kruži po raznoraznim stranicama posvećenim reporterskim snimcima kao jedan od najnevjerovatnijih i najboljih zapisa ikada napravljenih...

...
Izvor: Predrag Milasinovic, You Tube

Pored opasnih zadataka, tokom ratnih godina Pega je za televiziju radio i neke ljepše stvari, a kako kaže, jedan od najzanimljivijih i najradosnijih bilo je snimanje dokumentarnog serijala "Sa kraja na kraj Krajine".

"Autor je bio pokojni Lazar Petrović, a to su bile tzv. putopisne reportaže gdje smo odlazili na razna interesantna mjesta u RS. Snimanja su obično trajala 3-4 dana, tu imam predivna iskustva i predivne uspomene. Posebno bih izdvojio emisiju o speleologiji koju sam snimio na speleološkoj ekspediciji Grmeč '94, a snimatelj je pored mene bio i Saša Gašić..."

Lokalni fotografi koje bi izdvojio?

"Tu se svakako izdvaja Vedran Ševčuk, mlađi kolega čiji rad iskreno poštujem i cijenim, posebno nakon njegovih radova za OK Fest. Od mlađih kolega takođe bih spomenuo i Sašu Knežića... Ima dosta dobrih mladih fotografa, ali je danas jako veliki broj ljudi u tom poslu, jer je tehnologija to omogućila. Mi profesionalni fotografi danas, iskreno, imamo manje posla, jer sada ljudi fotografišu sami - sve..."

Milašinović 2005. iz Banjaluke odlazi u Tivat, da bi se 2006. preselio u Novi Sad, gdje je takođe radio posao snimatelja i fotografa, za lokalne televizije i časopise. U Banjaluku se vraća u ljeto 2009, kada je u okviru prvog Demofesta imao svoju samostalnu izložbu fotografija "Muzika u vremenu". Nakon toga skoro isključivo radi freelance projekte. Ovaj fotograf i snimatelj, koji je prošao kroz profesionalno "sito i rešeteo", trenutno ima prilično relaksiran radni raspored, pa svi zainteresovani za poslovnu saradnju sa njim mogu da ga kontaktiraju putem njegove FB stranice, gdje mogu i da se upoznaju sa njegovim radom.

Na kraju razgovora za Mondo, zamolili smo Pegu da nam otkrije šta je po njemu najvažnije kada se čovjek bavi fotografijom i snimanjem, i da eventualno da neki savjet svojim mlađim kolegama.

"Meni je mnogo pomoglo to što sam završio Mašinsku tehničku školu, znači pomogla mi je ta neka matematika i geometrija u komponovanju fotografija i komponovanju kadrova. Kao i za sve, za fotografiju i video potrebna je istrajnost, ta neka ljubav. Kroz cijeli život sam volio umjetnost, slikarstvo, uvijek me je zanimalo to nešto vizuelno... Nekada sam trenirao i karate, a iz tog vremena zapamtio sam jedan super savjet - 'ako se želiš baviti nečim, teži da budeš bolji od svog učitelja, inače nemoj to ni da počinješ da radiš'... A, poruka mladima je jednostavna - rad, rad, rad, rad, rad..."

Predrag Milašinović Izvor: Predrag Milašinović

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA