Nekim snovima treba vremena. Ne nestanu – samo utihnu, čekajući da ih jednom ponovo čujemo. Takva je i priča Milice Jovandić (72), žene koja je još u mladosti otkrila ljubav prema slikarstvu, ali je sudbina, nizom okolnosti, dugo držala daleko od platna.
Rođena u Slavonskoj Požegi 1953. godine, Milica od desetog mjeseca života živi u Banjaluci – gradu koji je oblikovao njene dane, ali i u kojem je, u tišini, dugo nosila neispunjenu želju. Bila je učenica čuvenog profesora Bekira Misirlića (1931-2001), koji je prvi prepoznao njen talenat i podsticao je da se bavi slikarstvom. Kako to često biva, život je imao druge planove, a platno je godinama ostalo prazno.
Već kao djevojčica, u osnovnoj školi, prepoznat je njen talenat. Posebnu ulogu u tome imao je profesor Misirlić, kojeg Milica s poštovanjem i danas naziva “nastavnikom”.
“Bio je to čovjek koji me je bodrio i govorio da ne odustajem od slikarstva. Čak i kada bismo se godinama kasnije slučajno sreli na ulici, znao bi da me zaustavi i kaže: ‘Ti moraš da slikaš, to je tvoj put’”,kaže Milica za MONDO.
Jednom prilikom je pozvao da izloži radove u novootvorenoj galeriji na staroj autobuskoj stanici. Rekla mu je da nema nijednu sliku.
“Tada sam se brinula o maloj ćerki i potpuno prestala da slikam. On je rekao da će mi sve obezbijediti počev od materijala, ali nisam mogla. Plakala sam kada sam došla kući”, priznaje.
San koji je imao značenje
Godinama kasnije, usnula je san u kojem joj je njen “nastavnik” ponovio iste riječi: “Ti treba da se baviš slikanjem – kajaćeš se". San je bio toliko stvaran da joj je, kako kaže, vratio zaboravljeni poriv.
Snovi koji nikada ne stare: Milica u 72. godini priprema prvu izložbu slika "Pejzaži" u Banjaluci (FOTO/VIDEO)
Decenije su prolazile, ali čežnja nije gasnula. Tek nakon pola vijeka, uz podršku porodice, prijatelja, komšija i ključni susret sa profesoricom i slikarkom Biljanom Gavranović – Milica je odlučila da uradi ono što je njen profesor davno predvidio: da počne da slika. I ne samo to – priprema i svoju prvu izložbu, koja će biti otvorena u Kući Milanovića 21. maja.
Ruke koje su je pogurale
Milica danas ima dvije ćerke i šestoro unučadi, koji su bili glavni inicijatori njenog ponovnog bavljenja slikarstvom.
“Uvijek kažem da imam devet života. Prije dvije godine, na mojoj slavi, unuci su me pitali da im pričam priče iz mog djetinjstva. Iz mene je tada prokuljala istina o mojoj ljubavi prema slikarstvu”, kaže Milica.
Na njen 70. rođendan, unuci su joj donijeli poklone: ramove, boje, platna i četkice.
“Rekla sam im da ne treba da troše novac, da jke slikarstvo skupo ali su insistirali. Natjerali su me da počnem, a kada sam uzela četkicu, desila se prava erupcija emocija”, priča Milica.
Podrška nije stala samo na porodici. Sasvim slučajno, u gradu je upoznala akademsku slikarku i profesoricu Biljanu Gavranović, koja joj je, kaže, promijenila tok života.
“Kada smo se srele, rekla sam joj: ‘Bog vas je meni poslao’. Pokazala sam joj nekoliko radova, bila je oduševljena. Pozvala me u svoj dom, srdačno me primila i rekla da ćemo se družiti i zajedno stvarati. Na tome ću joj biti vječno zahvalna”, emotivno priča Milica.
Zavičaj kao najveća inspiracija
Njena prva izložba, simboličnog naziva "Pejzaži", biće otvorena 21. maja u 18 časova i trajaće do 5. juna, a profesorica Gavranović biće njen počasni gost.
Najviše voli da slika prirodu i predjele koji su vezani za njenu "đedovinu" – Kupres, Bugojno, Jovaniće, Bistricu i, naravno, Banjaluku.
“Pamtim legendu o jezeru Turjača. Sjedila sam na proplanku, gledala u jezero, kad mi stric reče: ‘Kad se ono prelije, to znači da dolazi zlo’. Neposredno pred rat, njegov sin me zove i kaže da je stanje loše. Pitala sam da li se izlila Turjača. Kad je potvrdio, rekla sam mu: ‘Bježite odmah!’ “, prisjeća se ona.
Zbog zdravstvenog stanja ne može da posjećuje sve krajeve koje bi voljela da oslika, pa joj rođaci i prijatelji šalju fotografije na osnovu kojih stvara.
“Htjela sam da slikam đedovinu. Bila sam uporna i dosadna. Oni su mi snimali i slali slike, a ja sam dodavala sopstvene impresije. Tako sam oslikala Banjaluku, Jovaniće, Bistricu...”
“Bježi, luda glavo…”
Na pitanje kako se odlučila da javno izloži svoje radove u 72. godini, kaže:
“Prvo sam mislila: ‘Bježi, luda glavo, šta će ti sad to!’ Ali želja je bila jača. Prva slika bila je tamna, puna grešaka, ali sam u nju ugradila sve što sam osjećala. To je bila moja istina”, rekla je ona.
Za kraj, Milica ima snažnu poruku za sve one koji odlažu svoje snove:
“Svako u sebi ima šansu. Ako imate želju – stvorite sebi priliku. Nemojte odustajati. Ja nemam više puno vremena i toga sam svjesna. Imam još malo i želim da uživam u toj sreći”, poručila je ona.
Cijelu priču o Milici pogledajte u videu na početku teksta ili na ovom linku.
(MONDO)