Savremeni istraživači sve više zastupaju stav da Homer za koga se pretpostavlja da je živio oko 900. godine prije nove ere, kao jedinstveni autor ova dva djela, vjerovatno nije bio istorijska ličnost.
Homer je jedna od najvećih zagonetki antičke književnosti.
Iako se "Ilijada" i "Odiseja" vijekovima pripisuju jednom pjesniku, savremena istraživanja sve više ukazuju na mogućnost da Homer nije bio konkretna istorijska ličnost, već simbol duge usmene tradicije koju su generacije pjesnika i zapisivača oblikovale i prenosile kroz vekove.
Savremeni istraživači sve više zastupaju stav da Homer za koga se pretpostavlja da je živio oko 900. godine prije nove ere, kao jedinstveni autor ova dva djela, vjerovatno nije bio istorijska ličnost.
Njegovo ime moglo bi, umjesto toga, da predstavlja čitavu pjesničku tradiciju, generacije pjevača i zapisivača koji su vijekovima čuvali usmena predanja i postepeno ih oblikovali u djela koja su kasnije zapisana.
"Ne postoje dokazi da je autor po imenu Homer ikada postojao, bar ne kao tvorac 'Ilijade' i 'Odiseje'. Najvjerovatnije je riječ o kasnijoj tradiciji koja je ova dva djela povezala sa jednim autorom po imenu Homer", smatra istoričar Andre Leonardo Čevitareze, profesor na Federalnom univerzitetu u Rio de Žaneiru.
Jedan genije ili generacije pjesnika?
U 21. vijeku među stručnjacima je sve prisutnije mišljenje da je primjerenije govoriti o "Homerima", u množini, nego o jednom čovjeku, uvjeren je istoričar Danijel Brazil Justi, profesor na Federalnom univerzitetu.
"Možemo pretpostaviti da su ti Homeri, u množini, bili zapisivači i priređivači koji su mijenjali, dopunjavali i prepisivali djela dok je usmena tradicija još bila živa", objašnjava Justi.
Prema ovom tumačenju, Homer se prije može posmatrati kao ime jedne duge pjesničke tradicije nego kao konkretna istorijska ličnost.
Filozof Gabrijele Korneli, profesor na Univerzitetu u Braziliji, podseća da se pitanje Homerovog autorstva postavljalo još u antičko doba, ali i mnogo vijekova kasnije. O ovoj temi govorio je i njemački filozof Fridrih Niče (1844-1900), koji je tokom svog prvog predavanja na Univerzitetu u Bazelu ponudio oprezan pogled na takozvano Homerovo pitanje.
"On je ponudio veoma uravnotežen pogled na problem. Rekao je da je Homer pjesnik koji je napisao 'Ilijadu' i 'Odiseju', ali da to nije istorijska tvrdnja, već estetski sud. Nema mnogo smisla tragati za istorijskim Homerom. Važno je razumjeti Homera kao književni i pjesnički pojam", objašnjava Korneli.
Ipak, ideja o Homeru kao autoru ovih velikih dela bila je duboko ukorijenjena i u antičkoj Grčkoj. Korneli navodi da su već u petom vijeku prije nove ere mladi Atinjani morali da uče Homerove stihove napamet.
Upravo u tom periodu, objašnjava on, pojedini učenjaci počeli su da uočavaju stilske razlike u tekstovima i izdvajaju dijelove za koje su sumnjali da nisu nastali od istog autora. Ipak, trebalo je da prođu vijekovi prije nego što je pitanje Homerovog autorstva ponovo postalo predmet velike naučne rasprave.
Usmena tradicija "Ilijade" i "Odiseje"
Preispitivanje Homerovog autorstva posebno je dobilo na značaju krajem 18. vijeka, zahvaljujući njemačkom filologu Fridrihu Avgustu Volfu (1759-1824).
Kao stručnjak za antičku grčku književnost, Volf je smatrao da je malo vjerovatno da je jedan čovjek mogao da napiše i "Ilijadu" i "Odiseju" u obliku u kojem su do nas stigle. Zaključio je da su ova djela morala biti rezultat dugog usmenog prenošenja, a da su tek kasnije sakupljena, uređena i zapisana.
Antička Grčka poznavala je putujuće pjesnike, aede, koji su svoje pjesme izvodili pred publikom. Najvjerovatnije su se priče o Trojanskom ratu i Odisejevim lutanjima vijekovima prenosile upravo na taj način.
Vremenom su ih zapisivači počeli sakupljati i uređivati. Taj proces je, po svemu sudeći, trajao generacijama, uz brojne izmene, dopune i prilagođavanja.
Ključan doprinos razumijevanju ovog procesa dali su američki istraživači Milman Peri i Albert Lord tridesetih godina 20. vijeka. Proučavajući južnoslovensku epsku poeziju, pokazali su da su pjevači, uključujući i guslare, mogli usmeno da izvode veoma dugačke epove, oslanjajući se na ustaljene izraze, stihove i tipične scene.
Njihova istraživanja pokazala su kako usmena epska tradicija može da se prenosi i menja kroz izvođenje, bez postojanja jednog pisanog originala.
To je dodatno ojačalo pretpostavku da su "Ilijada" i "Odiseja" nastale kao vrhunac duge usmene pjesničke tradicije, prije nego što su konačno dobile svoj pisani oblik.
Zagonetka jezika i autorstva
Dodatnu nedoumicu predstavlja i jezik ovih epova. Filozof Gabrijele Korneli ukazuje na to da je jezik ovih djela neobična mješavina različitih grčkih dijalekata.
"Riječ je o veoma vještačkoj mješavini, do te mjere da, uz izvjesno preterivanje, možemo reći da u njoj postoji nekoliko različitih dijalekata", navodi Korneli.
I ta jezička raznolikost mogla bi da bude jedan od pokazatelja da su epovi nastajali i mijenjali se tokom dugog perioda, u okviru usmene tradicije.
Filozof Aldo Dinuči, profesor na Univerzitetu Espirito Santo, pominje i zanimljivu teoriju britanskog pisca Semjuela Batlera (1835–1902). On je zastupao neobičnu pretpostavku da je "Odiseju" napisala žena, dok je "Ilijada" djelo muškarca.
Značenje imena Homer
Postoje različite teorije i o samom imenu Homer.
Prema jednom tumačenju, njegovo ime moglo bi da bude povezano sa grčkom rječju koja označava "taoca". U tom slučaju, ime bi moglo da znači "onaj koji je predat kao zalog" ili "garancija".
Prema drugom tumačenju, Homer je u kasnijoj tradiciji povezivan sa sljepilom. Postoji pretpostavka da je riječ mogla da označava "slijepog" na jednom od dijalekata koji se govorio u oblasti oko antičkog grada Kime, na prostoru današnje Turske.
"Homer ostaje ličnost koja je istorijski moguća, iako njegovo postojanje ne možemo dokazati na način koji bi zadovoljio kriterijume savremene istoriografije. Nemamo natpise, zvanična dokumenta, prepisku, novac, pouzdano identifikovanu grobnicu niti svjedočanstvo savremenika koji pominje pesnika po imenu Homer", rekao je profesor Denis Garsija Šavijer.
Ono što je ostalo jesu dela koja se Homeru pripisuju. Bez obzira na to da li ih je stvorio jedan pjesnik, više njih ili su vjekovima nastajala i oblikovala se u okviru usmene tradicije, ova dva epa ostala su među najznačajnijim delima svjetske književnosti.
Upravo zbog toga Homerova zagonetka i danas privlači pažnju istraživača i čitalaca. Možda nikada nećemo saznati ko je zaista bio Homer, ali će priče o Trojanskom ratu, Ahilu, Odiseju i njihovim junacima nastaviti da žive.
(EUpravo zato/RTS/BBC)