Romansijer, esejista i prevodilac Danilo Kiš, jedan od najprevođenijih srpskih pisaca, umro je na današnji dan prije 20 godina u Parizu.
U tom gradu gradu Kiš je s prekidima živio od 1959. godine, a po svojoj želji sahranjen je u Beogradu, po pravoslavnom obredu.
Sa njim se ugasila i jedina realna nada da bi,osim Ive Andrića, još neki književnik koji piše na srpskom jeziku mogao da dobije Nobelovu nagradu za književnost u 20. vijeku.
Da je danas živ, Kiš bi imao 74 godine, pošto se rodio 1935, u Subotici kao drugo dijete Eduarda Kiša (mađarskog Jevrejina) i majke Milice (Crnogorke).
Pišući o sebi Kiš je zabilježio da su se u Subotici, zbile dve krucijalne činjenice njegovog života "što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska ljepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u posjeti kod svoje sestre.
Susret redak, možda jedinstven u ono vrijeme", a druga je bila čin njegovog rođenja.
U "Gorkom talogu iskustva", Kiš se ponovo bavi svojim korenima i piše " nemam djece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa dvema religijama (jevrjeskom i pravoslavnom) spojila se, u izvjesnom trenutku treća, katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj".
"Susret između dva slična i, zbog mnogih strana, različita svijeta, svijest o ovoj dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne strane, epska tradicija srpskih junačkih pjesama, koju mi je prenijela moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska poezija. U ovu mješavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija, uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača", kaže Kiš.
Kao pisac odbijao je svrstavanje u bilo koji kontekst, kritikovao sve vrste provincijalizama, a nacionalizam je video kao "kolektivnu paranoju", ideologiju banalnosti, odnosno totalitarizma.
Pisac ogromne energije i erudicije, Kiš je umro samo godinu dana nakon što je 1988. godine izabran za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti i dobio je "Avnojevu" nagradu i dvije međunarodne književne nagrade - u Italiji (Premio di Tevere) i u Njemačkoj (Preis des Literaturmagazins).
Pišući o svojim literarnim počecima on se sjećao da je "prva pesma koju sam napisao - imao sam tada devet godina - imala kao temu glad, dok je druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga djela".
Otac mu je ubijen u logoru, a on je sa s majkom i starijom sestrom Danicom, repatriran na Cetinje, gdje 1954. godine završava srednju školu.
Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1958. godine, kao đak generacije, na Katedri za istoriju svjetske književnosti sa teorijom književnosti, a dvije godine kasnije završava poslediplomske studije.
Prva dva Kišova romana "Mansarda" i "Psalam 44" objavljena su 1962. godine u izdanju beogradskog "Kosmosa", roman "Bašta, pepeo" 1965. godine, zbirka priča "Rani jadi" (za djecu i osjetljive) 1969. godine.
Za roman "Peščanik" objavljen 1972. godine dobio je NIN-ovu nagradu, koju je nekoliko godina kasnije vratio.
Zbirku priča "Grobnica za Borisa Davidoviča" objavljuje 1976. godine, a polemičku knjigu "Čas anatomije", u kojoj je po oceni kritičara superiorno odbranio svoje stavove i napade na "Grobnicu za Borisa Davidoviča" , objavio je 1978. godine.
Zbirku pripovjedaka "Enciklopedija mrtvih", za koju dobija Andrićevu nagradu, objavio je 1984. godine, dvije godine kasnije dobija nagradu "Skender Kulenović" i francuski orden "Vitez umjetnosti i književnosti", a 1987. godine Sedmojulsku nagradu.
Te godine, već obolio od raka pluća, prevodi Lotreamona, Verlena, Kenonove "Stilske vežbe" i rediguje svoje rane prevode pjesama Endre Adija.
(Tanjug)