Dugotrajni aplauz u Narodnom pozorištu u Banjaluci ispratio je u utorak uveče dvočasovnu premijeru predstave "Mrtve ribe plivaju na leđima", nastalu po tekstu nagrađivanog književnika Josipa Mlakića iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja.
Iako velika sala nije bila popunjena do posljednjeg mjesta, predstava režiserke Tamare Miletić - Oručević nastale u koprodukciji Narodnog pozorišta Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, publici je kristalno jasno pokazala brojne apsurde ratnog i poratnog perioda u Bosni i Hercegovini.
Tačnije, u srednjebosanskom gradiću Gornjem Vakufu/Uskoplju, u kojem se 1993. godine vodio žestok rat između Bošnjaka i Hrvata, kao i njihovoj poratnoj adaptaciji na savremni podijeljeni, a istovremeno svima izuzetno težak život u novonastalim uslovima.
Glavni heroji priče su inteligentni profesor, koji je neskriveni ateista, franjevački sveštenik, lažni pjesnik i ljubitelj Sergeja Jesenjina, kafana bez imena (ili Groblje slonova) i još nebrojeno "izgubljenih" ljudi u novonastalim vremenima.
Interesantno je da se uprkos obrazovanju u "dvije škole" pod istim krovom mladi Hrvati i Bošnjaci druže, imaju identične afinitete, doduše uglavnom destruktivne, ali i ogromno neznanje nastalo "rupama" u nacionalističkim obrazovnim sistemima.
"Mislim da nam je barem matematika ista, ali nisam siguran", kaže jedan od junaka ovog komada, koji ukoliko ste od onih "zeru" emotivnijih, ni suza ni smijeha neće nedostajati.
Lajtmotiv kompletne priče su ždralovi, koji lete na jug u neki bolji život, te plastične kese, koje su pune ulice kao jasna slika da uprkos svim našim malim razlikama "svi se gušimo u smeću", borimo se i radimo za crkavicu, ali nerijetko moramo da pozajmljujemo kako bismo platili "telefonski račun".
Osim problema sa materijalnim, junaci se bore i sa "ništavilom" u sebi jer je svima jasno da je "bolje" davno prošlo vrijeme i smrt im nije ni u kom smislu strašna, pa profesor kao protagonista filma Ingmara Bergmana "Sedmi pečat" gubi partiju šaha sa smrću.
Tu su i "mrtve ribe" koje klinci love strujom spojenom na agregat, iako jedan od "sporijih" protagonista nije siguran "zašto plivaju na leđima kad su mrtve ili kako znamo koje su umrle, a koje samo omamljene".
Bilo je i nekoliko komičnih situacija u publici - simpatična bakica iz prvog reda zamolila je glumce da "prestanu da puše i 'duvaju' na sceni jer štete njenom zdravlju", dok je drugog gospodina savladao umor, pa je jednostavno "zahrkao".
Bez obzira na te simpatične "incidente", glumci su svoj posao odradili za svaku pohvalu.
Inače, predstava je bila besplatna zahvaljujući podršci USAID-ov projekta PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u saradnji sa Fondacijom Mozaik, Caritasom BiH, Forumom građana Tuzla, Helsinškim parlamentom građana Banjaluka i Međureligijskim vijećem u BiH.