Priče iz izolacije: Glas

U redu je mjesec dana biti izgubljen. Ne moraš svaki dan raditi nešto. U redu je, spavaj.

- Imam ADHD za odrasle.
- Daj, jesi i ti luda. Do karantene je, nije do tebe.
- Čitala sam sinoć, nemogućnost zadržavanja pažnje, netolerancija na dosadu, ubrzan tok misli... ponekad mi se čini da će mi živčani završeci iskočiti kroz čelo.
- Do karantene je, vjeruj mi.

Ne znam mogu li joj vjerovati. Osjećam se drugačije, kad prođem prstima po obrvama osjetim nabore. Hoće li uspjeti izaći iz kože? Ostavili su me samoj sebi, oni koji me nikad nisu iznevjerili. Ja sam upravljala njima.

Ostavila me 2020. godina za koju sam znala da će biti najbolja. Bila ih je prepuna.

Dopustili su mi svo vrijeme ovoga svijeta, da napravim od sebe što god poželim. Dali su mi da dišem, tuširam više od pola sata, gledam se u ogledalo, promatram tko sam, vidim sebe. Da smislim za dalje.

Nisam napravila ništa.

Ništa svjetovno, ništa važno. Nisam trenirala, nisam kuhala nova jela, niti sam osmislila ideju zbog koje ću se obogatiti. Nisam poslagala ormar, dala odjeću u humanitarne svrhe, pročistila datoteke na računalu. Bacila suvišno smeće. Nisam iskoristila vrijeme i zbog toga sam se, kunem se, do ovog jutra i do ove priče osjećala baš tako.
Smeće s osjećajem krivice.
A onda sam napisala riječ..

..osim.

Osim pisanja. Napisala sam na desetke priča, rečenica, stihova i riječi. U jedan mjesec. Napravila sve što sam trebala napraviti. I to što je svijetu Ništa, sad znam, moje je Sve.

- Čekaj, nisi mi rekla, tko te točno ostavio?
- Planovi.
- I što ćeš sad?
- Ne znam, ovako je trebalo da bude. Da zaključim kako sam stvorena samo da pišem, kuham kave i družim se s prijateljima u svom baru, za svojim šankom prepunim šarenih šalica, koje sam ja odabrala. Mislim da je to fer od mene prema njoj. Da dopustim svojoj duši život kakav želi živjeti, ne gušim je planovima, već idem onako kako mi ona govori, ne šapuće.

Šapate joj doživjela nisam, bilo je suviše glasno oko mene.

Antonela Bokan, Betina (otok Murter)