Priča #18: Amira Hukić, Tuzla
Lijepa uspomena
Zar je ovo trebalo da se desi pa da primijetim sve što mi je do jučer nevažno bilo?
Zar je virus trebao da pohara sve pa da me uspori i otrijezni? U kolotečini životnoj sve je bilo oko mene, a ja nisam imala vremena za posmatranje, za izlete duše moje u prostranstva ljepote, za odlaske na proplanke uživanja.
Žurila sam nekuda. Tek sada mogu u hladovini svoje avlije da na miru počistim misli i poslažem prioritete. I da pustim sebe na slobodu.
Voljela bih da se nikad i nigdje nije desio COVID – 19.
Mnogo je ljepše pisati o miru, slobodi, nesputanosti, neotuđenosti, o bezbrižnosti i sreći, ali pandemija je tu. Ukrala mi je posao, prijatelje, izlaske, šetnje, ali pokazala da, zatočena u okvirima svoje avlije, trebam dušu da odmaram i odvedem sebe na ekskurziju.
Oh, kako je sve lijepo oko mene. Proljeće je dalo još jednu notu na sve što sa proljećem dođe. Oduvijek je bilo ljepote, ali ja kao da sam bila slijepa i gluha za sve. Sad mogu sve natenane da gledam, da napajam oči i tijelo i da glasno kažem: "Bože, kako je svijet napolju lijep!"
Sunce mi miluje oči dok posmatram vodenjake. Dozivam u sjećanje uspomene da zajedno prošetamo. I evo ih. Tu su.
Pred očima mi kao na filmskom platnu počeše da izranjaju slike iz dana kada se nije bilo u izolaciji, kad se putovalo, družilo, vozilo u punom autobusu, grlilo dok se slikalo... I ničega se nije bojalo. Nije bilo nikakve distance, barijere, maske. Nije bilo praznih ulica, parkova, gradova.
Sunce miluje mi lice, a oči upijaju njegov sjaj. Miriše behar. Zuje pčele. Do nosnica dopire i miris lala iz cvjetnjaka. Oči primijete sve: guštera na zidiću, mrava na obližnjem nišanu, vrapca koji se igra na grančici tek izbeharale trešnje. Gleda i oblake što slobodno plove nebom.
Eh, što ti je čovjek. Sada bih ja sve ono što ne smijem, ali i ne želim. Ni zbog drugih, a ni zbog sebe.
I odjednom, da li zbog sunca ili vreline, izbi mi pred oči slika Hercegovine. Čista je i bijela. Zajeca duša jer ne osjeti onu milinu koju je osjetila prošle godine kada je sa grupom kolegica otišla na izlet po Hercegovini.
Smjenjuju se slike od početka do kraja. Prolaze brzo, pa uspore, pa se opet zalete. Zalahori bajka o Mostaru i Neretvi, Konjicu i Stocu, stećcima...
Kamena je, krševita i topla Hercegovina. Sunce prži. Jezikom svojim žari. Nigdje hlada. Nigdje vjetra da rashladi čovjeka. Plamti vrelina nad Mostarom. "Još malo pa smo u srcu njegovom. Doći ćemo na Stari most i gledati ljepotu. Ljepota će nam milovati oči. Još samo nekoliko stotina metara", tješim samu sebe dok mi znoj kvasi kosu. I evo nas. U strogom smo centru. Klizi kamen pod nogama. Stari most prepun je turista. Sve vrvi od života. Ljudi nas nose. Jednostavno, guraju naprijed. Popeh se na zidić da ovjekovječim taj veličanstven prizor. Iza mene kula, a ispod smaragdnozelena Neretva. Kako je lijepo u Mostaru. Fasciniraju me skakači, koji kao laste lete i padaju u hladnu vodu Neretve. Prolazimo most i spuštamo se lijevo kroz dvorište jednog restorana, gdje sjedi Nazif Gljiva, i silazimo dolje. Hodamo po hercegovačkom kamenu. Poželjesmo da skvasimo noge, pa uđosmo u njenu vodu. Vodena ledena. Godi. Poslije ispijanja kafe u restoranu opet se vraćamo na most. Ne zna čovjek gdje i u šta da gleda. Koliko je ljepote na jednom mjestu.
Kupujemo magnete da nas zauvijek sjećaju i opet hodamo, i slikamo se. I smijemo, i uživamo u maju, u suncu, u životu.
Sada u izolaciji sjećanja mi pomažu da putujem, da živim, da puštam sebe na slobodu.
Hvala vam, sjećanja moja. Uz vas slušam povjetarac u krošnjama Konjuha i Majevice, mirišem more, družim se i smijem sa drugaricama, putujem po našoj domovini, plovim Drinom... I sa kolegicama hodam Mostarom.
Samo sretni ljudi imaju uspomene.
Amira Hukić, Tuzla
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)