Priče iz izolacije: Ruža

Zatvorena u kuci, policijski je čas.. A, vani sunce, proljeće došlo, ono ne zna za koronu..
Gledam pustu ulicu, nigdje nikog. Kroz otvorene prozore čuju se glasovi ljudi, zveckaju tanjiri, odnekud se čuje i muzika. Samo ti zvukovi odaju da postoji život iza zidova kuća i zgrada. Nevjerovatan osjećaj...

Ruža mi iscvjetala, crvena kao krv, razgranala se i stoji veličanstvena u svojoj ljepoti, najljepši cvijet. Misli mi lutaju, dok vjetar s vremena na vrijeme nanosi miris ruže.. Mirisi mi najviše bude uspomene.. A ovaj me odvodi u djetinjstvo...

I mi smo imali ovakvu crvenu ružu, imali smo ih nekoliko, al crvena je najjače mirisala.. Mama i ja smo brinule o njima. Voljela sam raditi sa njom vani, na zemlji. Bila sam dijete i sad više ne znam da li sam to stvarno voljela ili je to bilo zbog nje. Sjećam se samo tog lijepog osjećaja, kad završimo što je trebalo, a ona me nekako prećutno pohvali, pa zajedno znojave i umorne pijemo sok. Sve bih ja radila, samo da ona bude zadovoljna sa mnom, da se smije i bude vesela...

O kako bih voljela, ovo što sada znam, da kažem sebi maloj...

Nemoj biti tužna, nemoj se tako krivom osjećati jer mama nije raspoložena. Ne možeš ti popuniti prazninu nezadovoljstva u njenom životu, samo si dijete.. Nisu to mogle popraviti petice u školi, ni što nikad nije mislila o mojoj zadaći, ni to što nikad nije brinula da se neću kulturno i pristojno ponašati pred njenim prijateljicama.

A ja sam stalno mislila, ako sredim kuću, ako napravim ručak da je iznenadim, da će se obradovati i pohvaliti me.. Ponekad je i toga bilo, ali urijetko i nikad onako kako sam se ja nadala i iščekivala. Nosila sam sa njom teški veliki tepih iz grada, možda sam išla drugi razred, sjećam se kako su mi ruke drhtale od tereta.. Moglo se to autom dovesti, ali ona je bila ljuta na tatu...

I ne bih se sad ni sjećala težine tog tepiha, da nisam nosila i taj prokleti osjećaj krivice, koji mi je ona nabijala godinama.. Koliko god sam se više trudila da ispunim njena očekivanja, toliko sam se više osjećala krivom, ja, osjetljivo dijete, koje je dobijalo i temperaturu zbog njihovih svađa. A oni su tako živjeli, njima je to valjda bilo normalno, takvi su i danas. Njega nikad nije bilo, a ona, ne znajući drugačije, na mene je prebacivala svoju nakupljenu gorčinu, kao da sam ja mogla popuniti prazninu njegovog mjesta.. Ja sam sa njom nosala namještaj po kući, potpuno nejaka, ali sam uspijevala dizati teške ormare, dok mi ruke potpuno ne otkažu.. Ni to mi nije bilo teško, samo da ona bude raspoložena.. A ona je na to sve, znala, na čistu miru, da mi ne zabrani da idem vani sa djecom kad dođu po mene...

Kasnije se, kad sam odrasla u djevojku, počela malo izlaziti, trudila da budemo drugarice, borila se sa tatom da me pusti da izađem, da obučem haljinicu iznad koljena.. Sve me je pitala i sve sam joj pričala. Kasnije sam joj pričala i da me ne pita.. I tad sam mislila, moja mama je super, sad smo drugarice. A ona mi ni tad nije baš vjerovala i uvijek me nešto propitivala što tad nisam ni razumjela, ali sada znam. To njeno otvoreno nepovjerenje me toliko razočaralo, opet mi je vratilo ono teško breme krivnje iz djetinjstva...

Zašto kad sam joj sve rekla, zašto kad sam uradila sve što je htjela, pa i ono što nije rekla, a ja osjetila da treba? Natovarilo se meni tog osjećaja krivice, bivalo sve teže, ali nosila sam ga, ne znajući i ne pitajući se zašto.. Nosila sam ga i kad sam svoje dijete rodila...

Jednog dana, ne znam tačno više ni kada, odjednom mi više nije bilo važno šta moja mama misli. Kakvo oslobođenje, kakva sloboda! Nju je to dabome, pogodilo kao grom, trajalo jedno vrijeme, ali prestala je.

A ja, ja sam znala da neću svome djetetu to nikad napraviti. I ja imam svoje tuge i praznine u životu, ali nikad nisam njega gurala da ih popuni, ni da mi zamjeni prijateljicu, muža, sestru...

Moja majka je govorila, ja živim za vas, mene i sestru. Često čujem da to majke kažu i naježim se, ali oćutim. Sad ću reći, kome god se ne svidjelo, svako živi svoj život, dijete koje će postati čovjek i ona koja ga je donijela na svijet, ima svoj život.

Ja sam majka koja je, živeći svoj život, naučila sina da razlikuje dobro od zlog, da bude čovjek sa svojim stavovima i uvjerenjima. Ne moraju se slagati sa mojim, njegova su. Dala sam mu ljubav, sve što mogu, a ponekad i ono što ne mogu.. I slobodu.. Dala sam mu da bude slobodan, ni gram krivice iz ove kuće, sa crvenom ružom, na sebi da ne iznese.

Vesna Bosnić, Gradiška