Priče iz izolacije: Ta rečenica

Ko zna zašto je to dobro kada se izgovara rečenica “Ko zna zašto je to dobro”. Saznao sam tek kada mi je komšija na praktičnom primjeru to pokazao.

“Pogledaj nebo nad Đemovskim poljem”, reče mi. Pogledao sam.

“Primjećuješ li promjenu”, pitao me.

“Plavo je”, odgovorih.

“Plavo je jer nema aviona. Ne lete. Ne ispuštaju kerozin. Ne radi kombinat aluminijuma. Nema zagađenja. Nema automobila na ulicama. Nema auspuha. Oblaci su prozirni. Znaš li zašto. Jedna čestica je rastjerala sve čestice. Jedna čestica je pobijedila.”

“Misliš na virus”, upitah ga. Odgovorio je potvrdno i dodao: “Ko zna zašto je to dobro”.
Rečenica zbog koje sam se do juče osjećao zbunjen dopade mi se. Usvojio sam je. Kada sam ženi prenio utiske o djelotvornosti čestice, gnjevno je uzvratila:

“A strah. A obavezna distanca. Ta čestica nas je razdvojila. Oduzela nam slobodu. Zaključala nas u kuće. Zbog nje patimo”

“Ko zna zašto je to dobro”, odgovorio sam. Razbijesnila se govoreći da moje riječi šire zarazu, guše individulne slobode i ponižavaju je kao borca za ljudska prava. Ukazala mi je na drugo, pogubno lice rečenice. Odustao sam od rečenice, ali rečenica nije od mene. Bez pardona komšije, prijatelji, poznanici nastavili su me bombardovati tom rečenicom. I u najprostijoj priči, praveći se mudri, ugrabili bi trenutak da izgovore “Ko zna zašto je to dobro”. Rečenica je postala neizbježni pratilac moje jave i mog sna. Dopirala je do mene s televizora iz filmskih dijaloga, s ulice iz razgovora nepoznatih mi ljudi. S tom rečenicom neočekivano su me prekidali stručnjaci kojima bih se nekim povodom obratio. Na sve moje nedoumice, dileme, molbe, žalbe, demantije, komentare, predloge, zahtjeve odgovarali bi “Ko zna zašto je to dobro”. Rečenica se poput virusa prenosila sa situacije na situaciju, postajući uzročnik samoj sebi u svemu što se oko mene događalo. A događala se epidemija s česticom i rečenicom u glavnoj ulozi. U nemoći da je izbjegnem ili joj se suprostavim, rečenica me malo po malo ophrvala, oslabila i na kraju razboljela. Od nje sam počeo da haluciniram. Vidio sam kako poput kišnih kapi iz plavog čistog neba padaju ljudi u mantilima s polucilindrima na glavi. Oslikani rukom velikog majstora nadrealizma zaustavili su mi vrijeme. Kapljice u ljudskom obliku držale su kišobrane u ruci, a kiše niotkud. Bilo je to ono isto plavo nebo pod kojim je jedna čestica pobijedila ostale čestice.

Ljudi u vidu padajućih kapljica pomutili su mi mozak. Čas su bili dio čuvene nadrealističke slike, čas dekorativne šare na tapetima moje spavaće sobe. Gdje god bih bacio pogled vidio sam lebdeću gospodu. Strpljivo su stojali na, od strane zdrastvenih komiteta, tačno propisanom odstojanju poštujući takozvanu socijalnu distancu. Čekali su svoj red da se pridruže opštoj konverzaciji. Svaki od njih donosio je istu poruku. Bez naklona, ne podižući šešir govorio je “Ko zna zašto je to dobro”.

Davio sam se u beskokonačnom mnoštvu ljudi u odijelima koji su izgovarali rečenicu “Ko zna zašto je to dobro”. Znojio sam se, buncao, ne uspijevajući potisnuti onu koju čujem nijednom drugom rečenicom. Prestao sam da razlikujem ljude, njihovu odjeću, govor, nebo, pejzaže. U mom vidnom polju sve je postalo identično i u svojoj zamrznutosti nespokojno. Kod ljekara nijesam imao što da tražim. Tjelesna temperatura, krvna slika, metabolizam, disanje, rad srca bili su normalni. Kada sam se obratio psihologu rekao mi je “Ko zna zašto je to dobro”. Isto je ponovio i psihijatar. Nije mi bilo spasa. Zaglavio sam u karantinu, suštinski izolovan od svijeta u kom sam dotad živio. Ko zna zašto je to dobro?

Ranko Rajković, Podgorica