Priče iz izolacije: Tuširanje kao psihoterapija

Opet sam se tuširala. Dvije sedmice to radim, par puta na dan. To je moja psihoterapija. Svaki stresan događaj ostavlja fizičke, socijalne i emocionalne posljedice na mene. Nemiri koji plove mojim tijelom jesu razorni. Moja čaša je puna do ruba. Ali... Ja sam od onih ljudi, koji su sami sebi ljekari, tako prelazim u kontraofanzivu. Jača sam od pandemije ..."Hoćeš li da ti donesem čašu vode? Blijeda si", tiho govori moj muž. Samo ga poledam, osmjehom pomilujem i krenem u kupatilo. Tuširanje mi je najbolja psihološka pomoć. Nutrina oprana, molitvom. Vanjština vodom. Nekako najviše "molim" dok suze se slijevaju, pomiješane sa pjenušavom pjenom mirisnog šampona od koprive. Ne volim plakati dok me neko posmatra. Kupaonica mi dođe pravo mjesto "čišćenja". Nakon rituala, obavljam sve kućanske poslove. Smijem se, a duša plače. Uz Božiju pomoć, dolaze bolji dani. Nedostaje mi majka, peti mjesec, a da je nisam vidjela. Da je drugačije, danas, bila bih sa porodicom pored nje. Sve u meni boluje za njenim zagrljajem... Jedna je majka. Zabrana kretanja. Tuđina. Sudbina. Trebala je unuka da ženi. Sve svoje želje u naš dolazak zaključala... Tako je, kako je. Ono što čovjek ne zna, ne zna šta će biti u dolazećoj minuti. Samo nada ne bi trebala uvehnuti. Doduše, nije uvehla, bodrim majku riječima, sebe molitvama. Danas je tehnika uspjela dostignuti vrhunac. Besplatne razgovore skupo plaćamo. Opet idem da se tuširam...