Priče iz izolacije: Majka

„Rada je ubica!“ poluizbledjela histerično ispisana slova na balkonskom zidu susjedne kuće zaustavljala su slučajne prolaznike. Prozorske roletne bile su spuštene već danima. Iz trošne kuće kroz sitne pukotine kuljala je toksična tama u debelim pramenovima. Prenu me reski zvuk telefona.

„Sine, Rada je. Hajde, vidi, molim te, ima li svjetla u kući.“

„Nema, teta Rado. Čitav dan roletne su spuštene. Nisam ga vidjela da je izlazio.“

„Dobro, sine. Izvini što te uznemiravam, ali brinem se za njega. Sam je. “

Borim se sa snom. Kazaljke časovnika odavno su napravile pun krug, susrele se na kratko i nastavile lijeno dalje. Vrisak čopera na pustoj ulici podiže mi umorne kapke. Teška tišina poput sunđera upijala je učmali vazduh koji se strovalio na francuski ležaj. Otvaram prozor. Na balkonu susjedne kuće silueta i žar cigarete. Iz tuberkuloznih pluća pište jedva čujni zvuci. Tamni lik nervozno udara o ivice balkonske ograde. Vraćam se u krevet. Zvonki cvrkut ptica najavljuje svitanje i zakašnjeli san.

Košmarni snovi opsjedaju obamrlo tijelo, poput roja prijetećih stršljenova. Crno-bijele slike tupo udaraju u očne jabučice. Tijelo se klati na polomljenoj gredi u potkrovlju. Bljesak kuhinjskog noža u rukama pijanog muškarca. Vrisak žene u bade mantilu. Prigušeni dječji plač. Suvonjavo tijelo, orošeno čelo, krvavi ispljuvak. Prosjeda žena u izblijedjelom bade mantilu i poderanim papučama odlazi niz ulicu. Koščati mladić nasrće sjekirom na podstanara.

Teški zvuci razbijaju se o zidove sobe i zaglušuju mi čula.

„Dobro jutro, sine. Rada je. Izvini ako sam te probudila. Da li si ga, možda, vidjela?“

„Ma, ništa, teta Rado. Vidjela sam ga na kratko sinoć na balkonu. Dobro je.“

„Hvala ti, sine“, umorni glas iščezava u daljini.

Izlazim da izbacim smeće. Sočni miris jorgovana iz susjednog dvorišta golica mi nozdrve. Prazan balkonski zid umiruje mi tjeskobu koja se još juče uvukla u grudni koš.

Iza ugla, pomolila se mršava ženska figura u iznošenoj djevojačkoj haljini, kose tek isfenirane, sa smeđim ružem na izbrazdanim blijedim usnama. Modre noge išamarane jutarnjim mrazom, saplitale su se o nevidljivo kamenje prošlog života. Ispljunuvši teški uzdah iz tuberkuloznih pluća, uvukla se kao sjena u praznu kuću. Betovenova Deveta nagrizala je dotrajalu stolariju, halapljivo upijajući zaglušno brektanje kosilice u pregaženim otkosima zapuštenog travnjaka. Vjetar ljepljiv od soka jorgovana ljuljao je nevještom rukom tek opranu staru trenerku i par dotrajalih čarapa. Koščata ruka nestrpljivo je posezala za flašom nektara niz koju su se lijeno kotrljale blistave kapi. Glasom evnuha zazivao je glavne krivce svog promašenog života. Kada se zamućeni pogled srušio na stakleno dno, nataloženi fragmenti sopstvene krivice pokuljali su na površinu, da bi se naglo zaustavili u uskom grlu prolaznosti. Tanki šavovi vremena nekako su zakrpili raspolućeni život prepun praznih stranica i loše ispisanih redova.

Slutim još jednu besanu noć na pomolu. Oči tinjaju. Košmarne misli se roje. Bježim na terasu. Sićušna svjetlost probija zavjesu kuhinjskog prozora susjedne kuće. Vrele suze slijevaju se niz vitko voštano tijelo i natapaju isflekanu mušemu na kuhinjskom stolu. Na čađavom zidu osmijeh majke.

Otišla je u tišini noći. Sa svježe isfeniranom kosom, u djevojačkoj haljini i ljetnim sandalama. I smeđim ružem na izbrazdanim blijedim usnama.

Dijana Zrnić, Banjaluka