Priče iz izolacije: Da li smo se samoinicijativno izolovali i prije virusa?

Hej, mali čovječe! Stani! Moram ti ispričati priču o tebi, tvom životu. Moram ti reći ono što godinama kriješ sam od sebe, ono zbog čega se budiš usred noći. Sad bar imaš vremena, sad kad je sve usporilo, usporio si i ti. Ovo je istina o tebi, meni, većini nas.

Veliki snovi, još veće ambicije, udaljili su čovjeka od čovjeka. Valjda je to u ljudskoj prirodi da vazda traga za većim i boljim. Trčimo za poslom, karijerom, školom, mužem, djecom, bogatstvom. Zavaravamo sebe, kao dijete zvečkom, da to nešto možemo dosegnuti. Ruke nam pune raznog blaga, a duša željna zagrljaja.

Ti, obično, živiš u nekom većem gradu, sa sela si pobjego poslije rata. Kojeg? Nije ni bitno, bar u njima ne oskudijevamo. Tamo ti još uvijek žive roditelji. Misliš dobro im je, javim im se dva puta sedmično, posjetim jednom mjesečno, ostavim neki dinar da im se nađe. A roditelji ko roditelji, vole te bezuslovno i za svaki tvoj besmislen postupak nađu smisleno opravdanje. Navikli su da porodične odnose održavate preko video poziva i tako smo stvaran život sveli na virtuelan.

Za djecu nađeš vremena između zagorele šerpe ručka od juče i pune korpe neispeglanog veša. Za muža izdvojiš pet minuta tvog, i onako oskudnog vremena, kad djecu otjeraš u krevet. Pod istim krovom, za istim stolom, u istom krvetu, a potpuni stranci. Bez razgovora, bez pogleda, bez dodira. Kriviš druge za lošu sudbinu, a samoinicijativo i tiho si se udaljio od svih, od sebe.

Braća i sestre, obično, žive u inostranstvu. I oni su pobjegli prije ovih ratova. Zajedno odrasli, sanjali slične snove, a sada se takmičite ko će više, ko će bolje. Čujete se od rođendana do rođendana, na koje biste zaboravili da vas pametni telefon ne podsjeti ili nazove majka sa sela, a viđate na slavama i proslavama. Za koju godinu stariji, za neku boru bogatiji, a da li je duša ostala ista?! Putujete različitim drumovima, drumovi dugi, prevoz loš, a stanice ni na vidiku.

Trčiš za nečim što ne možeš stići, boriš se sa jačim od sebe. Boriš se sa vremenom, stojiš na dva puta, između sebe iz prošlosti i idealnog sebe iz budućnosti. Zar je korona morala da te zaustavi, da ti pokaže da tvoje srce još zna da voli, da nisi otupio, zamrzio, da još uvijek znaš da se nasmiješ, da te vrati korijenima, da te vrati tebi. Da korona, iako je zauzela značajno mjesto u našim životima, nije preuzela glavnu ulogu. Da li je trebala da se desi pandemija da nam vrati ulogu žene, majke, djeteta? I zašto nam je ona vraća kada smo ju sami sebi uskratili?

Sad kad konačno imaš vremena za sve, nadoknadi sve što si godinama propuštao. Izvuci na sunce i ono što si gurnuo pod tepih. Osim doma očisti i osvježi svoj um. Baci stare stvari i pripremi police života za nove.

U vrijeme kad se priroda budi, probudi se i ti! Raširi ruke i zagrli život! Pogledaj kako je stiglo proljeće, nenajavljeno a opet na vrijeme. Nikad mu se više nismo obradovali, a nikad manje bili u mogućnosti da u njemu uživamo. Možda zato naučimo da ga volimo više.

Gradovi i ulice pusti, a sela nikad punija. Da, isto ono selo iz kojeg si pobjegao i koje godinama zjapi prazno. Ponovo se u njemu čuje komšijski glas, škripa zahrđale stare kapije, zvuk oštre kose, miris pokošene trave, dječija graja. Probudio si se i ti. Ponovo počinješ ispočetka. Bog ti daje novu šansu. Poslušaj moj savjet, kada se sve ovo oko pandemije okonča i kada skineš masku sa svog lijepog lica, ne zaboravi da istu skineš i sa srca.

Sanja Ivanović, Prnjavor