Kad srce pogriješi

Slušajući ljude koji su već zreli i koji imaju djecu, često se može primjetiti da nisu zadovoljni svojim brakom ili vezom. Riječ je o nezadovoljstvu koje nije dovoljno veliko da bi se osoba razvela ili napustila partnera, ali jeste sasvim dovoljno da se ne osjeća dobro u braku ili vezi. Ovakvi ljudi su polurazočarani svojim intimnim životom. Stiče se utisak da je takvih koji pola vole, a pola su razočarani, mnogo, da je to neka vrsta kolektivnog ili generacijskog problema, piše "Politika".

Tipična priča je sljedeća. Oni su se zaljubili, poslije izvesnog vremena su se i uzeli, počeli zajedno da žive i dobili dijete. A onda su polako počeli da shvataju da su različiti. I ona i on su željeli da se onaj drugi promijeni, da se bolje uklopi u njenu ili njegovu viziju kako brak treba da izgleda. Zato su počeli da se svađaju i da onog drugog optužuju da nedovoljno voli, da je sebičan, da se promijenio i da je iznevjerio obećanja ili očekivanja. I u toj međusobnoj borbi došli su do neke ravnoteže, nekog stanja tihog nezadovoljstva. Međusobno otuđenje u ulogama muža i žene često je nadoknađeno saradnjom u ulogama tate i mame ili nekim drugim ulogama.

Ovaj kolektivni problem je nastao zbog razlike između onog što su ljudi od ljubavi očekivali i onoga što su ostvarili. Ako su očekivanja bila nerealna, osoba je morala da postane razočarana. Ocjena nekog odnosa zavisi od kriterijuma na osnovu kojeg se ocjenjuje, a kada je kriterijum neki neostvarljivi ljubavni ideal, odnos mora biti ocijenjen kao loš. Kada na odnos, koji je u stvari dobar, osoba gleda kroz svoja nerealna očekivanja, tada ga vidi kao loš i postaje nezadovoljna.

Razlog za kolektivno nezadovoljstvo je što smo tokom posljednjih stotinak godina počeli da vjerujemo u mit o ljubavi koja usrećuje. Za nas je ljubav postala cilj i smisao života, umjesto da bude sredstvo. Počeli smo da vjerujemo da je kada volimo nepristojno razmišljati da li će nam voljena osoba biti dobar partner, da li ćemo se sa njom uklopiti. Sve smo prepustili srcu, vjerujući da su emocije sigurni put do istine. Nismo znali da i srce može da pogriješi, a ni da to često čini.

I zato izlaz iz ovog stanja polurazočaranosti ili poluljubavi može biti promišljanje vlastitih očekivanja od ljubavi. Promišljanje predstava o ljubavi nije samo za mlade. Zrela osoba može koristeći svoje znanje i iskustvo da lakše pronađe i ispravi vlastite nerealne predstave o ljubavi. A nakon toga, iskren razgovor sa partnerom o sebi i svojim osjećanjima, predstavama i očekivanjima može dovesti do približavanja, nove bliskosti i zadovoljstva.

(MONDO)