Ako je osnova ljubavi emocionalno vezivanje za drugu osobu, šta se dešava kada je neko dugo vrijeme ili trajno emocionalno nevezan?
U kakvom se emocionalnom stanju nalazi osoba koja je izabrala nevezivanje i neljubav? Da li je ona usamljena ili je ravnodušna?
Postojanje emocionalne vezanosti za drugu osobu je platforma na kojoj se pojavljuje više različitih osjećanja. Kada nema vezanosti, nema ni osjećanja pripadnosti, povezanosti, bliskosti i sličnih, kao ni osjećanja nedostajanja kada emocionalno važna osoba nije tu, ili osjećanja tuge nakon gubitka emocionalno važne osobe.
Nečija sposobnost emocionalnog vezivanja za ljude, sposobnost voljenja drugog, bitno utiče i na odnos prema onim ljudima koje data osoba ne voli. Kada neko ima u iskustvu odnos ljubavi, on može nesvjesno poistovjetiti nepoznatu osobu sa osobom koju voli. Zbog te sposobnosti da u nepoznatom vidimo nekog poznatog, voljenog, možemo prema nepoznatoj osobi osjetiti prijateljski odnos, možemo sa njom saosjećati ili joj pomoći u nevolji.
Emocionalno nevezana osoba druge ljude doživljava kao objekte koji mogu biti privlačni zato što su lijepi, zabavni ili seksi, ali kako nema vezivanja, ovaj odnos je površan i prolazan. Ona je kao pčelica koja ide sa cvijeta na cvijet. I zato je, kada ne postoji emocionalno vezivanje, u temelju odnosa prema drugim ljudima jedno osjećanje da su oni nevažni, zamjenljivi, da su korisni ili beskorisni.
Sve to vodi u zaključak da su ljudi koji se ne vezuju prema drugima bazično ravnodušni. Vjerovatno su iz tog razloga stari Grci dali Narcisu ime koje u prevodu znači - neosjetljivi. I to je ljudska situacija: ili ćemo voljeti, što uključuje ranjivost, ili ćemo biti ravnodušni i prazni, piše "Politika".
A osjećanje usamljenosti? To je osjećanje onih koji žele da budu u društvu emocionalno važne osobe. Usamljenost je osjećanje onih koji imaju sposobnost da vole, koji žele da se vežu ali još nisu odlučili za koga, ali i onih koji su se vezali za nekoga ko je trajnije odsutan.
I zato je usamljenost veoma korisno osjećanje koje nas svojom neprijatnošću pokreće ka ljudima, ka traženju osobe koju možemo voljeti. A kada ljudi sebi dozvole da ih neprijatnost usamljenosti vodi ka drugima, oni prije ili kasnije pronađu partnera.
Problemi nastaju kada se stide svoje usamljenosti, kada je ne priznaju ili ne prepoznaju. Tada ih usamljenost umjesto ka ljudima vodi ka frižideru ili kompjuteru.
(MONDO)