Na muzičkom putovanju Massima Savića

Niti spektakl sam po sebi.

Jer, Massimo spada u tanak red umjetnika sa prostora bivše SFRJ, koji dugo godina unazad nastupa u Srbiji i koji već ima oformljenu i prilično vernu publiku.

Dok čekaju eventualni dolazak Zlatana Stipišića Gibonnija ili kojim čudom Olivera Dragojevića, Beograđani su koncerte Massima Savića u Centru "Sava" počeli da doživljavaju kao nešto sasvim normalno.

Svjestan te činjenice, Massimo se ovog decembra, tačnije 21. uveče, potrudio da njegov novi veliki koncert u prestonici Srbije ne bude samo jedan u nizu, da se ne osjeti "deja-vu" efekat.

Sa sobom je iz Zagreba poveo osvježen bend sastavljen od vrsnih muzičara, uz dva (zgodna) prateća vokala, ali doveo je i jednog specijalnog gosta, kojeg Beograđani zaista dugo nisu vidjeli. Prvi put zajedno pred Beogradom, na bini su nastupili Massimo Savić i Arsen Dedić.

Maestro, kako ga je već mlađi Massimo najavio kada je već bio dirnuo publiku prvim setom pjesama.

Sve to, učinilo je da poslednji Savićev koncert u CS ne bude jedan od, već vrijedan pažnje i prepričavanja.

Na veliku žalost svih u dvorani, a nepravedno bi bilo ne pomenuti taj bitan detalj, najlošiji dio koncerta bilo je tehničko osobolje, koje nije uspjelo da "naštimuje" bend i pevača sve do sredine koncerta, kada je na sceni ostao samo Arsen, izvodeći svoje prepoznatljive minijature za klavirom, dok su mu sasvim slučajno na kraju pjesama kroz prste prolazile melodije iz bivše himne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno: "Hej, Sloveni..."

Ko je čuo, čuo je...

Tek kada je stari Dalmos napustio scenu uz podignutu ruku i "standing ovation", bend je počeo da zvuči onako umetnik poželio u XXI vijeku, odnosno kako je uho prosječnog posmatrača najmanje zaslužilo.

"Uvijek me nekako uhvatite na prepad, ne znam šta bih rekao na ovo...", obratio se publici Massimo Savić nakon što je bez ikakve najave odsvirao prvu stvar na koncertu, "Sjaj u travi".

I pre uvodne solaže, postava je dobila ovacije, pa čovjek koji na sceni tokom jedne večeri bar deset puta umre od emocija dok izvodi svoje i balade drugih izvođača, nije morao previše da brine oko toga kojim će rečima "otvoriti" koncert i otkraviti publiku, uglavnom sastavljenu od lepo skockanih dama, nebitne su godine.

"Neću mnogo blebetati, uostalom tu je i Arsen. Kad bih i ja, ovo bi trajalo sto godina...", rekao je Massimo i dodao:

"Dobro došli na jedno divno muzičko putovanje".

I bio je u pravu...

Jedna za drugom, počele su da se nižu uglavnom spore Massimove pjesme, a njemu je bend umijećem omogućio da skoro svaku ispjeva na novi način, uz osvježen aranžman, uz neki novi efekat, neočekivanu tercu ili minijaturu na solo gitari, basu, klavijaturama, udaraljkama... Ko je i deset puta uživo slušao Riječanina, osnivača grupe "Dorian Gray" u vrijeme podizanja "Novog talasa", imao je utisak da skoro sve čuje prvi put.

To je ono o čemu smo govorili na početku reportaže, da se Massimo zaista potrudio da iznenadi ljude, kojima se između ostalog obratio riječima:

"Mislim da vas već poznajem. Sve su to, među vama, ljudi sa kojima bih svakako mogli drugovati... Beograd najbolje pjeva", rekao je Massimo i onda zapjevao Oliverovu "Stine".

Nedugo potom, scenski mali iznio je kafanski sto, sa belim stoljnjakom i dvije čaše vina, a na bini se pojavio Dedić.

"Polako, moj Maestro", govorio je Massimo, dok je starijem kolegi pomagao da se između brojnih instrumenata, stalaka, kablova, monitora i praktikabala, a kroz polumrak, domogne centra scene i čaše crnog vina.

Za njima, na bini su se pojavili i tamburaši, koji su svirali na starijim tamburama nego što "nas dvojica imamo zajedno imamo godina", kako reče Massimo.

Koncert je uz zvuke Slavonije i priznanja dva umjetnika da ponekad umeju "pripiti kući", ušao u svoju najmirniju fazu, u kojoj je prvo uz pomoć Savića, a potom potpuno sam za klavirom, dominirao Arsen Dedić.

Dalmatinska i nešto starija verzija Formanovog junaka Tonija Kliftona, Dedić je pokazao kakav je majstor improvizacije i neposrednog kontakta sa publikom, pa je i poneki falš bio sasvim prigodan, baš kao da mu je tu bilo i mjesto.

"O, Mladosti", zapjevao je stari romantik, a jedna dama iz XXVII reda umalo nije izgubila svijest. Naglas se čulo samo: "Ohhhhh...."

Ni mlađima nije bio dosadan taj dio večeri, a i Dedić se potrudio da tako bude.

"Mogao bih vam još nešto zapevati, ako imate zbzbzbzbzbz", rekao je i nastavio.

Kada je otišao, bend je konačno dobio "set" kakav zaslužuje i tek su na note pjesama "Samo za tvoje oči" i "Odjednom ti", mogle da dođu do izražaja sve vještine ljudi, koje je Massimo okupio oko sebe i koje je pošteno, ali s punim pravom ishvalio.

"Nama Centar Sava puno znači... Vozim se Zagrebom pre neki dan, pomislim na bend i ove momke i... Odmah mi se pojavi osmijeh na licu. Obožavam da sviram sa njima", rekao je Savić, prije nego je jednoj Jeleni Ćirić iz Pančeva poručio da se posle javi i da je od dragog očekuje cvijeće iza scene, a taj neko posvetio je Jeleni pjesmu "Ljubav".

Ritam je, kako je odmicao drugi deo koncerta, bio sve jači, a potom se Massimo požalio je da je u gluvo doba svoje karijere, 90-ih godina pozvao Nena Belana i tražo mu: "Daj, Neno, napiši neku pjesmu..."

Punih 16 godina kasnije, Belan mu se iz Splita javio i rekao: "Massimo, imam pjesmu..."

"Ne znam gdje je bio, možda u komi", rekao je Massimo, a onda s puno emocija (a kako drugačije?) otpjevao radijski hit: "Zar više nema nas".

Tu je već više od polovine Centra Sava bilo na nogama, dame su đuskale, a gospoda uglavno uživala u zvuku.

Kada je najavio da se bliži kraj, uz opasku da "nešto valja sačuvati i za bisić", Massimo je naljutio publiku, ali sve mu je bilo oprošteno poslije niza "Indija", "Samo jedan dan", "Stranac u noći", "Zamisli život", "Moja Ljubica..."

U bisu, bend je malo "ohladio" atmosferu, snijeg je dominirao video bimom u pozadini, a poslije balade "Izdaleka", usljedila je blago rečeno majstorska izvedba kultne pjesme Indeksa, "Bacila je sve niz rijeku", poslije čega je bilo jasno da je novom druženju Savića i Beograđana došao kraj.

(MONDO)