Serijal "Nastrane domaćice", čiji je autor režiser Saša Karanović nastavljamo možda i najnastranijim domaćim filmskim ostvarenjem - riječ je o djelu "Kičma" iz 1975. godine režisera Vlatka Gilića.
Iako ćemo na ovoj listi naći svašta, od pošte u paklu, čudovišta Mumua na svadbi do ljudi-štakora i njihovog Izbavitelja, bez obzira na sve to Kičma će ostati definitivno najnastraniji film liste – to da vam odmah kažem.
Mogu dopustiti sebi da vam to sada kažem tj. da se ovaj film nađe na nekom trećem mjestu – iako su sva mjesta provizorna – a ne na posljednjem, ili na prvom, kao najnastraniji, jer on, vidjećete, nije najnastraniji kako bi na prvu očekivali da to film sa ove liste bude. On ima malo tog da ponudi. On je skroman, možda i siromašan film. U odnosu na ostale filmove sa liste on nema niti neobičnu trash estetiku, niti je stvarno smeće, niti ima vanzemaljce, niti neobične rediteljske ili snimateljske postupke, ni pseudodokumentarni pristup, ni ekstravagantne scene, nema ni mnogo golotinje. On čak smara. Ali nakon gledanja svih ovih filmova njegov eho je najduže tu. I izdvajam ga jer ne znam gdje bi ga svrstao, a gotovo ni kako bi ga opisao. Možda da kažem da ovaj film ima najbolju atmosferu. To je vjerovatno istina o njemu.
Ovo je film grada, solitera, film smoga, smrada, krematorijuma i samoubistava. Dragan Nikolić igra mikrobiologa koji pokušava da nađe vezu izmedju ovih pojava – nejverovatno učestalih samoubistava i smrada u vazduhu – i to čini analizujući krv samoubica.
To vam je sinopsis i to vam je i zaplet i rasplet filma, jer ništa se značajno i ne dešava. Vrijeme koje dijelite sa ovim filmom je vrijeme u kojem ćete biti uvedeni u ovu atmosferu – uz nekoliko ekskurs scena koje ne prave nikakve promjene u priči, niti imaju veze sa ostatkom filma – i kraj. Nema razrješenja. Nema kičme. Kičma iz naslova, ona veza za kojom Nikolić traga u krvi, je tema, ona je ono što nedostaje. Bilo kakva veza između epizoda filma i bilo kakva veza između otudjenih stanara/samoubica.
Ono što imate su nevjerovatne epizode ovog svijeta.
Predrag Laković igra Pepija, poštanskog službenika, jednog od soliterskih komšija Nikolićevih. On film provodi idući iz stana u stan, od komšije do komšije, očajno tražeći nekog sa kim će provesti vrijeme, jer strahuje da će se ubiti ako ostane sam – to na kraju i čini.
Mira Banjac igra Gospođu Šelić, koja živi sa svojim psićem Ivensom, kojeg obožava i hrani ga lješnicima i mineralnom vodom (Knjaz Miloš, naravno). U njen stan jedne večeri dolazi njen komšija Gospodin Zokić. Dobri komšija Zokić je došao da zadavi psića i to i čini, svojom maramom, pred Gospodjom Šelić, koja u šoku od smrti izgovara iduće riječi: „Vi ste zlatni Gospodine Zokić. Kako je lepo imati dobre komšije.“ Kako odoljeti?
Dvije djevojke gole u krevetu. Pokušavaju da se dodiruju, ali jedna izgovara: „Ne. Nemoj... smrad se uvukao u telo.“, tad njena bolesna majka, ili šta joj je, počinje da vrišti od bolova u svojoj postelji i ona ide da je tješi. Kako odoljeti i ovom?
Ili scena motosahrane. Sahranjuju jednog motoristu u staklenom sanduku. Okolo su motori. Svi skidaju kacige u čast. I motori valjda zagađuju vazduh. Takve scene. Šta o njima reći?
Bitno je znati da je film režirao Vlatko Gilić, koji je nedavno bio uvršten u jednu od onih mnogih američkih lista najboljih reditelja ikada, ova se zvala pedeset najboljih reditelja u istoriji svjetske kinematografije i objavio ju je NBC. I mimo liste Gilić je jedan od naših najznačajnijih autora kratkog i srednjemetražnog filma, sa nagradama sa najbolji kratki film na Berlinskom filmskom festivalu (za In Continuo) i nagrade festivala u Oberhauzenu. Pogledajte njegov film Ljubav, koji je u anketi Instituta za film u Beogradu proglašen za najbolje ostvarenje u istoriji jugoslovenske kinematografije i daleko bolji film Dan više.
U okviru serijala predstavićemo vam 10 filmova, a nove tekstove objavljujemo subotom!
(Saša Karanović za Mondo.ba)