Kako preživjeti internet uprkos svemu.
Pojava interneta trebala je da nas opismeni i otvori prema ostatku svijeta i novim, skoro pa beskrajnim informacijama. Procijenite sami koliko smo u tome uspjeli.
U davno i romantično doba prije interneta (kako samo davna vremena mogu da budu) važila su druga pravila. Niko nije ni slutio da će u budućnosti postojati nešto nalik ovome, pa je zato Oliver Dragojević mogao izgledati kao Bolek (ukoliko bi Elton Džon bio Lolek), a Čola biti obučen u čuvara galaksije iz hladnoratovske propagande.
Zato ćemo na svadbama uvijek slušati dvadeset istih pjesama, tlačiti djecu da ne pišu lijevom rukom, zato će nam hohštapleri moći prodavati penise pod bubrege
Takve stvari su stvari trenda odnosno stila i danas možemo sa osmijehom da ih guglamo zato što su iza nas (u nadi da ona tvrdnja o modi koja ide u krug nije tačna). Internet ne zaboravlja, iako bi ljudi suvim zlatom platili da neke stvari nestanu. Kao, na primjer, svi oni muzičari koji su u ratu pokušali iskoristiti situaciju za instant-slavu ili par patriotskih poena.
Sa koje god da ste strane i vaši i naši i njihovi imali su bisere. Upravo zbog toga prećutnog dogovora možemo se praviti kako te stvari nisu ni postojale, bar dok neka televizija ne napravi „Rat ratnih bendova“. Prvi bih, recimo, gledao Minđušare protiv Opće Opasnosti. Hljeba i gitara.
Prošlosti je u opisu posla da nosi neugodne detalje, ali samim tim što su nam stvari iz današnje perspektive neugodne znači da smo se bar malo pomjerili unaprijed i to je donekle opravdanje. Problem bi bio da nam se frizure i shvatanja nisu promijenila. Kad smo kod toga, nekoliko stavki koje su preživile internet uprkos svemu.
GORAN BREGOVIĆ
Bastion kreativnosti, Kolos originalnosti, Bregović ne samo da je izvarao nas nego i ostatak tog svijeta koji bi trebao znati bolje (još otkako mu je Željko pristao da će biti sve što hoće). Ako je Robert Džonson prodao dušu đavolu za svoj talenat, u Bregovićevom slučaju đavo je uložio reklamaciju, vrativši dušu sve zajedno sa Tifom.
Moj drug ima teoriju o kvalitetu bendova sa prefiksima boja u imenu, od dugmića, preko jabuka i orkestara pa sve do programa. To je podložno debati, ali dok mi filozofiramo Dugme je i dalje onoliko relevantno koliko je zanimljivo publici. Vidimo da jeste po političkim izletima kao što smo mogli da vidimo u uspavanci za Milorada D. na Trgu ili onih trijumfalnih prepadanja konja na Hipodromu.
Himne ostavljenih i utjeha sjetnih
Ljudi vežu pjesme za mladost, kakva god da je bila, a vodi se kao ljepša bar od ovoga sada. Lično, najviše mi je žao Alena u svemu, ne samo da ga je put naveo na Bregovića nego ni Lipovača nije pomogao. Za razliku od kuma, Brega JESTE dugme.
TV SLAGALICA
Ne, ne, ne žalim se, samo konstatujem. Kviz koji je nadživio i Olivera Mlakara, profesionalno. Olivera Mlakara! Čak su i u međuvremenu Slavku Štimcu narasli brkovi u „Ubicama moga oca“. Mislim da ga Kusta nazove svaki put kada vidi epizodu na televiziji, smije se i prekine vezu. Odlutah.
Slagalica je esencija, ne samo u kontekstu smisla, već i u tome da ide samo u malim dozama, a drugi kvizovi moraju koncept da razblaže. Skočko, Kviskov brat od tetke iz unutrašnjosti, pojavio se na malim ekranima preko 6.500 puta i „Slagalica“ je jedan od najdugovječnijih kvizova. Sličnosti sa britanskom emisijom „Coundown“ su očigledne, ali „Slagalica“ i dalje odiše onom socijalističkom aurom i tako je čini našom.
DEJAN MILIĆEVIĆ
Čovjek koji se svojevremeno, držeći se za katodnu cijev, neprestano izbacivao dupe iz televizora u dnevni boravak i radio ono što se radi u takvoj situaciji. Od „Gaćica“ do „Ludača“ Milićević je slavu stekao besramnom krađom zapadnjačkih spotova. Tih ružičastih devedesetih bilo je rezona praviti te tužne, dekadentne rimejke pošto je izgledalo kao da nam nema izlaza tako da na prvu možda i nije bilo zamjeriti Dejanu i njegovom „Selu & petingu“.
Isplivali smo nekako, makar i dupetom prvo, došli su i do nas ti MTV-evi i slični kanali, ali i dalje niko nije trepnuo na to što razne Pussycat lutkice izlgedaju bolno isto kao neki spotovi sa onih našim muzičkim televizijama na kojima bauštelska rodbina čestita važne datume, a usamljeni perverznjaci tragaju za pasivnim starcima sitne konstitucije. Sve je moguće u zemlji u kojoj dens-povratnik sa Marsa kaže kako je Majkl Džekson od njega pokupio moonwalk. Što nas dovodi do iduće stavke.
PROŠLOST I BUDUĆNOST
Da parafraziram pragmatiste: „Mi koji živimo ovdje osuđeni smo da ponavljamo prošlost“. Mnogo stvari treba uzimati sa rezervom, pogotovo ove uzročno-posljedične, ali toliko smo puta prevareni da više nismo sigurni šta je istina i kome vjerovati. Sigurni smo samo u jedno: Kome ne vjerovati? Nikome! Tamo gdje ne znamo ko su prijatelji svi su potencijalni neprijatelji, a sa njima po zasluzi. Novo nas je previše puta opeklo da bi mu se vjerovalo, bar ne dok ne postane staro.
Zato ćemo na svadbama uvijek slušati dvadeset istih pjesama, tlačiti djecu da ne pišu lijevom rukom, zato će nam hohštapleri moći prodavati penise pod bubrege. Daleko od toga da je prihvatanje svega novog odgovor, ali moramo se izložiti i drugim stranama medalje, ako ništa, da se opametimo po pitanju nekih stvari, dovoljno da možemo izvagati šta usvojiti, a šta odbaciti.
Internet je prevrtljiva zvijer. Potencijali su ogromni, ali davanju svima podjednakog glasa ne čini onaj „prosječan“ glas vrednijim nego onaj krucijalni, kritički manje vrijednim. I demokratija može biti loša stvar, evo teksta koji čitate.
Moramo više iskoristiti dati potencijal, iskoristiti ga onako prljavo, sebično, probrati šta nam treba. Nisu usvajanje novih vrijednosti izdaja starih. Ako vam znači „Da sam pekar“, ako se češljate zajedno sa babom, ako su njene gaćice i vaše gaćice, ne može vam niko ništa i ovakav i sličan sarkazam u startu ne pije vodu. Samo nemojte da se zadovoljavate prevarama zato što su bolje od drugih prevara. Podvaljuju nam stalno Bregina jaja, ne moramo uvijek sjesti na ista.