U riječima "oprost" i "otpust", korijeni prost i pust, imaju značenje oslobađanja od nečega što je opterećujuće.
Opraštamo nekome ko nam se zamjerio, ko se o nas ogriješio, zbog koga smo trpili i tako se oslobađamo od zamjerke koja nas mučila.
Kako zamjeranje sadrži klicu potencijalnog sukoba kojim bi se "izravnali računi", opraštanje otklanja ovu mogućnost i "liječi" međuljudski odnos. Opraštanje "liječi" i osobu, zato što je oslobađa emocije koja je bila povezana sa datom situacijom iz prošlosti. Otpisujući dati "nezavršeni posao" iz prošlosti, osoba nalazi mir i dobija više mentalne energije da se bavi sadašnjošću i budućnošću.
Najlakše je oprostiti onome ko prizna vlastitu grešku i pokaže kajanje. Nije teško oprostiti ni onima koji ne smatraju da su pogriješili, ali koji pokazuju da im je žao što smo mi zbog njihovog postupka imali neprijatnosti i loše se osjećali. U oba slučaja, drugi nam pokazuje da prema nama ima prijateljski odnos, pozivajući nas da mu uzvratimo prijateljskim odnosom.
Najteže je oprostiti - a nekada se pitamo i da li treba - onima koji prema nama pokazuju neprijateljski odnos, bilo time što im nije važno kako se osjećamo ili time što su željeli da se mi loše osjećamo. Neprijateljstvo jedne strane poziva drugu stranu da uzvrati istom mjerom: da gaji zamjeranje i da iščekuje pravi trenutak za osvetu ili kaznu. Opraštanje u ovom slučaju neće popraviti međuljudski odnos, ali može donijeti duševni mir, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Iako to ne namjeravamo, povremeno i mi radimo stvari koje nisu u redu. Nekada tek naknadno shvatimo da smo pogriješili. Nekada u unutrašnjem konfliktu podlegnemo iskušenju. Zato i mi treba da od drugih tražimo da nam oproste. Da bi nama neko oprostio, potrebno je da toj osobi pokažemo da sa njom saosjećamo i da nismo imali namjeru da se ona loše osjeća. Ako smo pogriješili, grešku treba da priznamo. Ako je nastala neka šteta, treba da je nadoknadimo ako je to moguće.
Kao što opraštamo drugima i tražimo da drugi oproste nama, tako nekada moramo i sami sebi da oprostimo. Bilo šta da smo uradili, u odnosu prema sebi ne postoji neoprostivo. Svaki čovjek može da donese pogrešnu odluku i da loše postupi. Sebi je najlakše oprostiti kada, shvatajući da smo pogriješili, iz toga naučimo šta više nikada nećemo činiti, a šta ćemo činiti umjesto toga. Samo dobar čovjek ima osjećanje krivice, jer mu ono pomaže da odbaci loša ponašanja i da postane osoba koja se bolje ponaša.
Da bismo oprostili sebi, nekada je potrebno da tražimo oprost i od drugih. To nam pomaže da se dobro osjećamo, da "završimo posao", čak i onda kada drugi odbijaju da nam oproste. Svako ima pravo da oprosti, ali i da nastavi da zamjera.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)