Epidemija nas je zadržala u kući, a to je donijelo višak "vremena" i želju da se čovjek osjeća koristan. Robert Armstrong za "Fajnenšel tajms", što ekskluzivno prenosi MONDO; piše o svom korona iskustvu i da li virus donosi i "nove muškarce".
Ja sam prvi Armstrong u najmanje četiri generacije koji je uzeo čekić u ruke s namjerom da nešto sagradi. Ja sam novinar, sin bibliotekara, unuk trgovca na berzi, praunuk ljekara. Mi smo ljudi mekih ruku, obrazovani, više skloni umnom nego fizičkom radu. Na Dan očeva, sin mi je poklonio čestitku na kojoj je nacrtao mene kako se oprezno pomaljam iz rupice u knjizi.
To je bilo pomalo nepravedno s njegove strane, budući da smo nedavno on i ja, u revolucionarnom raskidu s porodičnom tradicijom, zajedničkim snagama napravili kućicu na drvetu.
Taj objekat se nalazi u dvorištu moje tašte, na tri metra od zemlje, okačen između četiri drveta bagrema. Može se pohvaliti prostranstvom od skoro cijela tri i po kvadratna metra površine i zidovima čija visina dopire do struka.
Tokom izgradnje, moj sin i ja ne samo da smo ukucavali eksere duge 12 cm, već smo kupili - i koristili - kružnu testeru, električnu bušilicu, stolarsku stegu, traku za mjerenje, libelu i zaštitne naočare.
Bio sam u prodavnici građevinskog materijala toliko puta da sam odlično upoznao njen karakteristični, misteriozni i univerzalni miris (kombinacija farbe i piljevine, uz snažan i oštar metalni miris svježe narezanih ključeva).
Naučio sam kako da spojim dvije drvene daske pod pravim uglom, dijagonalnim ukucavanjem eksera – proces koji je, kako sada mogu da vas izvijestim, poznat kao koso ukivanje.
Sve to me je učinilo apsurdno ponosnim na sebe, dok sam se šepurio po dvorištu u teškim čizmama i radnom jaknom od teksasa, sa bušilicom u ruci. Činjenica da je jaknu napravio japanski modni kreator i da je kupljena u jednom londonskom butiku za muškarce, bacila je tek neznatnu sjenku na preovlađujuću auru muževne autentičnosti.
Ništa od toga se, naravno, ne bi dogodilo da nije bilo pandemije. Okrenuo sam se lakim građevinskim radovima iz čistog očaja: trebalo mi je nešto da mog sina natjeram da izađe napolje, a pravljenje kućice na drvetu je bilo jedino što ga je iole zainteresovalo (kod ćerke to nije imalo nikakvog uspjeha, ali pošto je ona više sportski tip od svog brata, lakše je bilo izvući je iz kuće).
"I treba da se osjećaš užasno", rekao je moj sin, a onda me poslao napolje iz sobe.
Očevi širom svijeta već nedjeljama provode 24 sata dnevno sa svojim porodicama, mnogi od njih po prvi put. Možemo pretpostaviti da će to iskustvo uticati i na njih. Ono što je sigurno je da je moj krug muških prijatelja otkrio ne samo "uradi sam" projekte, već i razne druge ranije nepoznate aktivnosti, od pravljenja hljeba do podučavanja algebre.
Proći će neko vrijeme dok sociolozi ne utvrde koliko su takvih stvari muškarci zaista radili tokom pandemije, ili su pripadnici mog pola, na sebi svojstven način, većinu novih kućnih poslova prepustili svojim partnerkama, pritom neprekidno ističući sopstveni doprinos, ma koliko simboličan on bio. Ipak, postoje empirijski dokazi da su muškarci, ako ne baš cijeli, radili veći dio svog posla nego inače.
Može li se onda desiti da nam pandemija donese novi tip muškarca, koji prosto kipi od retro oslanjanja na vlastite snage, a ipak je smiren zbog veće bliskosti s porodicom? Ili, prostijim riječima: hoćemo li moj sin i ja uzeti alat u ruke i kad zabrana kretanja bude ukinuta?
Očekujem da će moja avantura sa majstorisanjem biti kratkog vijeka. Generacije buržoaske mekanosti ne mogu se tek tako potisnuti. I drugi muškarci će, rekao bih, brzo zaključiti da su mješenje hljeba i slične aktivnosti prilično zamorne.
Zbog same činjenice da se pravljenje kućice na drvetu završilo uspješno, malo je vjerovatno da ću nešto iz toga naučiti. Nisam siguran da li je to isključivo muška osobina, ali ja uglavnom učim iz neuspjeha. Ali, dešavali su se i neuspjesi. I to veliki.
Jednog jutra početkom aprila, poslije jedne idiotske svađe tokom večere prethodnog dana, supruga mi je rekla da joj ne smeta ako sam razdražljiv, i da joj ne smeta ako se napijem, ali ako budem bio i jedno i drugo u isto vrijeme, mogu da nađem nekog drugog s kim ću živjeti. Savršeno miran ton kojim je to rekla ukazao mi je, jače nego ikakav bijes, u kakvoj se opasnosti nalazim.
Nekoliko nedjelja kasnije, tokom hiljadite svađe oko domaćeg zadatka s mojom ćerkom, viknuo sam na nju toliko bijesno da je moj sin, koji čak nije ni bio u istoj sobi, briznuo u plač. Kada sam, pola sata kasnije, otišao da razgovaram s njim, suze su mu još kapale na zadatak iz društvenih nauka.
"To je bilo strašno", rekao je. "I treba da se osjećaš užasno.” Onda mi je rekao da izađem iz sobe.
Tokom zabrane kretanja, moja porodica je postala moje ogledalo, a prilično često me je iz tog ogledala gledalo ružno lice. Na radnom mjestu imamo cijeli dan da mislimo o nečemu drugom osim o sebi, a ako smo dobri u svom poslu, to može da prikrije lične neuspjehe. Kod kuće nemamo mogućnost da se na takav način distanciramo.
Oni koji su i dosad radili od kuće, već su se suočili s tim problemom. Muškarci kao što sam ja to tek sada uče.
Postoji još nešto što je zabrana kretanja gurnula u prvi plan: smrt. Poslao sam poruku mojim sredovječnim muškim prijateljima s pitanjem na koji način ih je izolacija promijenila. Poslije malo neobaveznog ćaskanja, jedan prijatelj je ukazao na činjenicu da je smrtnost od kovida 19 znatno veća među muškarcima nego među ženama, i zbog te razlike su se osjetili ranjivijim. "U martu sam se prvi put suočio sa smrtnošću. Bilo je zastrašujuće", rekao je jedan prijatelj.
"Nema neprijatelja, malo je prilika za herojske postupke, i sam si kod kuće", sumirao je svoje iskustvo drugi. Ovo se, vjerujem, zove odrastanje. To je proces kojem su muškarci, u normalnim okolnostima, tek donekle skloni.
Ako od covid-19 muškarci budu imali ikakve koristi, biće to činjenica da su za kratko vrijeme vrlo očigledne postale dvije istine koje bi trebalo da stalno budu u centru naše pažnje: da ne možemo biti bolji ljudi od onih kakvim nas vide naše porodice, i da ćemo uskoro biti mrtvi. Svijest o tome će vjerovatno imati veći uticaj od učenja kako se drži čekić.