Drinska regata - "mornari", trubači, roštilj

Plovi se 40 kilometara - od Rogačice kod Bajine Bašte do Ljubovije.

Drinska regata postala je jedan od zaštitnih brendova Srbije, prava atrakcija za lokalno stanovništvo, ali i turiste iz drugih krajeva zemlje i inostranstva.

Od 2001. godine, kada je održana prva Drinska regata, sve više je učesnika u ovoj "ludoj" vožnji jednom od najljepših srpskih rijeka.

Razna plovila, od čamaca do guma, za nepunih osam sati prošla su put od Rogačice kod Bajine Bašte do Ljubovije. Napravljene su samo dvije pauze - prva kod ušća Trešnjice u Drinu, gdje su učesnici kolone plovila, duge četiri kilometra, pojeli 18 kazana čorbastog pasulja s kobasicom, a druga kod etno-sela Vrhopolje.

Lađevčani, Zvorničani, Šapčani, Užičani, Lozničani, Novosađani, Beograđani. Ma bilo ih je sa svih strana i svi su se, grleći pakete piva, sokova i mesa pripremljenog za roštilj, spuštali ka čamcima ukotvljenim u Rogačici.

Dolazile su čitave ekipe, jedna je "Ekipa na sve spremna", druga natpisom na majici je poručivala "Da se ne ljubimo"...

Dok je s razglasa treštala "Prazna čaša na mom stolu", prodavci šešira i majica "Drina je zakon" i "Drinska regata" spuštali su cene svojih proizvoda sa 600, na 500, na 400... do "ma, daj koliko daš".

Čamci nisu bili na prodaju, ali jesu za iznajmljivanje, naravno, ukoliko se izdvoji između 150 i 200 evra za cijeli dan.

Malo po malo, učesnici su pristizali, ulazili u čamce, ubacivali pakete hrane i pića, a onda prasak - tri gusara iz Kraljeva hicem iz topa tradicionalno su označili početak regate.

Kolona je krenula...



Nije se odmaklo ni nekoliko metara od starta, a počela je muzika sa čamaca. Na jednom je bio trubački orkestar, zasvirali su "Marš na Drinu", na drugom zvučnici s kojih su dopirali najveći hitovi istočnjačkog melosa, na trećem manuelna sirena za uzbunjivanje. Neko je smatrao da je sirena odlična ideja u suprotstavljanju huku rijeke. Nije muzika, ali jeste dobar i glasan način da se pažnja skrene na nekolicinu momaka u čijem se čamcu nalazila.

Kako i dolikuje, muzika mora da bude ispraćena i ićem i pićem. Raspaljeni su roštilji, jagnjetina, ćevapi, kobasice šire neodoljiv miris. Nazdravljalo se, uglavnom, pivom, ali u pokojoj ruci nađe se i po "crni" i "žuti" sok, kao i flašica s vodom.

Za bezbjednost učesnika bili su zaduženi policija, žandarmerija, ronioci, spasioci, služba Doma zdravlja, redari na kopnu, pa čak i helikopter. Svaki njegov prelet učesnici regate otpozdravljali su visokopodignutim limenkama piva, rjeđe sokom, a nikako vodom.

Kada je riječ o vještini upravljanja, ako se računaju regataši s čamcima bez motora, bilo je manje i više uspješnih. Pojedini su vješto obilazili stene, dok su se drugi, poput automobila u luna parku, odbijali o druge "drinoplovce".

Žene, kojih je bilo barem četiri ili pet puta manje od muškaraca, nisu se libile da zaveslaju, niti su se dale zastrašiti pred bržim delovima rijeke.



Iako je jednakost vladala kada je riječ o polu veslača, vrsti ispijenog piva i pojedenog mesa, kriterijumi nisu bili jednaki kada je riječ o putnicima koji završe preko palube.

Povik "čovjek u moru", u ovom slučaju u rijeci, doslovno je shvatan, pa su tako u čamce vraćani isključivo ljudi.

S druge strane, ispijene limenke, plastične flašice, usamljene papuče ostajale su da plutaju Drinom i da se nadaju da će ih struja dovesti do obale, dok su njihovi vlasnici gledali ka ušću sa rijekom Trešnjicom.

Oni koji su poslušali savjete medicinskih radnika da se tokom ljeta unosi što više tečnosti, pritisak svoje odluke poslije nekog vremena osjetili su na bešici, zbog čega su kapetani morali da pristaju uz najbliži žbun.

Ljepšem polu ovaj izlet u prirodu malo je teže padao, jer su u potrazi za intimnijim toaletom morale da se probijaju kroz žbunje, ali to je cijena parole "kada si u prirodi ponašaj se prirodno".

Na Drini novac nije igrao značajnu ulogu. On se nije mogao popiti niti pojesti. Socijalna interakcija zato se svela prije svega na robnu trgovinu - dva piva za plazmu i četiri šljive od kojih je jedna, zahvaljujući nespretnim šakama, završila u rijeci.

Dalo se primijetiti i da je pređena kilometraža upravo obrnuta entuzijazmu mornara-amatera. Veselje, neuspješan pokušaj pjevanja ili, gledano iz drugog ugla, uspješna demonstracija urlanja, polako se pretvarala u dremku i izležavanje nakon pređenih 10, 15 ili 20 kilometara.

Ko kaže da nije tačna ona stara izreka "rijeka smiruje".

(MONDO/Tanjug)