Borac napada "duplu krunu", a već je ostvario ono najvažnije - dobio je trenera na duže staze!

Kako god da do kraja sezone Borac završi u m:tel Premijer ligi Bosne i Hercegovine i u finalu Kupa BiH, crveno-plavi su već dobili glavni "zgoditak", a to je mladi trener s inicijalima M.M. na trenerci.

Izvor: MONDO/Dragan Šutvić

Jasno je bilo da se mladi trener kalio u BSK-u, da je bio pomoćnik Darku Vojvodiću od koga je sigurno imao šta da nauči, da je vodio mlađe kategorije u Borcu i bio sportski direktor, ali i da je čestit čovjek jer je uvijek bio pristojan, nasmijan, druželjubiv i omiljen, a dobrota često kod drugih može da ostavi pogrešan utisak slabosti.

A to u svlačionici bilo koje ekipe, pa tako i Borca, može da napravi problem ukoliko se ne zna ko kosi, ko vodu nosi.

Ipak, s obzirom da je Marko, uz Vuleta Trivunovića, branio boje i Sarajeva, gdje su obojica zbog svoje beskompromisne borbe u bordo dresu zaradili veliko poštovanje navijača kluba sa "Koševa", što im kao Banjalučanima sigurno nije bilo lako, čvrst karakter ipak nije bio pod upitnikom.

Druga stvar koja je među navijačima budila sumnju je izuzetno loša realizacija crveno-plavih na pripremama za proljećni dio sezone u Antaliji, odnosno nijedan postignut pogodak na čak pet utakmica, što je bila gorka pilula za sve pristalice Borca.

U turskom ljetovalištu Maksimović je uglavnom brinuo o posljednjoj liniji odbrane i vježbao brzu tranziciju, a slabo je razmišljao o napadačkom segmentu, kao da će Borcu u goste dolaziti Crvena zvezda ili Real Madrid, a ne recimo Olimpik, Krupa ili Mladost, iako ne bismo željeli da te klubove ni na koji način omalovažimo.

Naprotiv, banjalučki ljubitelji fudbala su se pribojavali bunkera, parkiranih autobusa i brzih kontranapada sarajevskih "vukova", brzonogih komšija iz kanjona Vrbasa, nezgodnog Amera Hiroša i ostalih crvenih iz Doboja kod Kaknja jer prosto rečeno, Borac nije vježbao kako da napadne čvrsti defanzivni blok, šta da radi s loptom u svom posjedu i kako da dominira na terenu već samo kako da se brani.

Očigledno, računao je Maksimović na individualni kvalitet svojih napadača, prvenstveno kapitena Stojana Vranješa, te na sjajna krila Gorana Zakarića i Almedina Ziljkića jer je ostao bez povrijeđenog centarfora Jove Lukića.

I nije pogriješio, pod njegovim vođstvom, trojac je dodatno "eksplodirao" i zajedno postigao 28 golova od ukupno 51 banjalučke ekipe ove sezone.

Samo u proljećnom dijelu, ubitačni trio Banjalučana je bio strijelac sedam pogodaka od ukupno 15, ali užasno je bitno što je odbrana kapitulirala samo na tri utakmice od osam odigranih, primivši četiri gola, dva u mostarskim Vrapčićima, a po jedan u Bijeljini i posljednji na Gradskom stadionu protiv Širokog Brijega.

Osim toga, nije lako bilo istrpiti brojne javne kritike, neugodna pitanja novinara o (ne)efikasnosti, s kojima je uvijek otvoreno razgovarao o stvarima koje su u njegovoj nadležnosti, niti preuzeti odgovornost za početne neuspjehe.

A danas, nakon svih pobjeda i uspješne serije koja je poravnala klupski rekord iz šampionske sezone 2010/11, nijednom riječju nije poletio, pomenuo osvajanje titule, a kamoli "duple krune", već je ostao čvrsto na nogama. Što bi rekao naš narod, u porazu se ne ponizi, u pobjedi ne uzvisi.

Doduše, rekao je da ne želi biti lažno skroman, ukoliko se šansa za šampionski pehar ukaže da će ekipa dati maksimum da to ostvari, ali opet nijednog trenutka nije s uma smetnuo prvi i osnovni cilj Banjalučana, a to je plasman u Evropu.

Sve ostalo, ako dođe u vitrine u Trofejnoj sali Gradskog stadiona u Banjaluci je samo bonus jer je Borac već dobio ono što mu je nedostajalo u prethodnim sezonama - mladog i kvalitetnog trenera, nadamo se na duže staze, a ne da opet uprava angažuje nekog "izvikanog" stručnjaka bez obzira na postignute rezultate. Sjetimo se samo Vuleta i njegovog odlaska s klupe Borca.

P.S. Neminovno će doći i porazi jer to je fudbal, ali kako je Maksimović nedavno rekao "nadam se će se to desiti što kasnije".