Kako je postao prvotimac Borca, zašto nikad nije dobio crveni karton iako je igrao u odbrani, koga je "zarazio" Tomom Zdravkovićem, zašto je bio omiljen među mlađim igračima... MONDO donosi priču o proslavljenom prvotimcu Borca Nenadu Gavriloviću!
Fudbalska Banjaluka i njena perjanica, Borac, ostali su proteklog vikenda bez jednog od najvećih igrača u svojoj istoriji.
U 75. godini, preminuo je Nenad "Neno" Gavrilović, koji je cijelu igračku i najveći dio trenerske karijere posvetio upravo crveno-plavima i dao ogroman doprinos u nekim od najvećih uspjeha kluba koji "gazi" 96. godinu postojanja, a u kojeg se Neno zaljubio kao 13-godišnjak.
Sve je, naime, počelo davne 1960. godine, kada je Borac objelodanio da vrši upis novih članova, a među onima koji su se javili i predstavili treneru Aliji Osmančeviću bio je i Gavrilović.
Oni najbolji, među kojima je bio i Neno, dobili su priliku da se dokazuju kroz omladinsku školu, sanjajući da naslijede Branka Krivokuću, Adema "Atka" Kasumovića, Momčila "Bobija" Spasojevića, Omera Jusića, Nikice Vezmara... koji su godinu dana kasnije Borac prvi put u istoriji uveli u elitno jugoslovensko društvo.
Da postane prvotimac, Gavriloviću je za rukom pošlo u zimu 1966. godine, spletom okolnosti...
Odlučio je da, naslonjen na ogradu stadiona, pogleda trening koji je vodio Slavko Kodrnja. Bilo je planirano da se odigra međusobna utakmica, ali je Kodrnja u tom trenutku računao na 21 igrača na treningu.
Gavrilovića su pored terena uočili Krivokuća i Spasojević, na njihovu inicijativu je odigrao taj meč i – oduševio Kodrnju, koji mu je nakon treninga rekao: "Mali, sutra imamo trening, obavezno dođi!", ne sluteći da upravo tim riječima počinje jedna velika igračka karijera...
Prvu seniorsku utakmicu u dresu Borca Gavrilović je odigrao 25. juna 1966. protiv Istre u Puli, a tog meča se, u razgovoru za MONDO, prisjetio tadašnji prvotimac Banjalučana Josip Pelc, koji je deset godina činio bekovski tandem sa pokojnim Gavrilovićem.
"Tamo je postigao krasan gol. Na toj utakmici je nastupio kao veoma napredan junior. Sjećam se da smo išli kombijem, nije se išlo autobusom, pa smo stavljali šamlice i sjedišta. Isti dan smo putovali, igrali utakmicu i vraćali se, da se malo prisjetimo i tih vremena, da nije Borac uvijek imao svoj autobus, sa klimom i svim tim današnjim pratećim stvarima", istakao je Pelc za naš portal, "sipajući" pohvale na račun Gavrilovića, koji, interesantno, tokom karijere nikad nije dobio crveni karton!
"Ispoljavao je visok senzibilitet za igru, nije igrao grubo, uvijek je na vrijeme čitao namjeru protivnika. Pravovremeno se postavljao, imao je odličan osjećaj za prostor i zbog toga je bio veoma uspješan u oduzimanju lopta, a imao je i suptilnu tehniku i odličan pas. Nije bilo potrebe da igra oštro i grubo iako je bio veoma visok i snažan, nikada to nije koristio. To ga je krasilo kao igrača", kaže Pelc.
Kao stalni dio Borčeve odbrambene linije, Pelc i Gavrilović su 1970. godine zajedno proslavili veliki klupski uspjeh.
Samo nekoliko mjeseci nakon razornog zemljotresa, tadašnja generacija Borčevih fudbalera Banjalučanima je podarila poklon u vidu drugog plasmana u elitno jugoslovensko društvo u istoriji kluba.
Josip Pelc smatra da je, tokom posljednjih godina života, Gavrilović zaslužio i više od Borca. "Cijeli život je dao Borcu, kao i ja, od početka do kraja, penziju je zaradio u Borcu. Sad ga zovu legendom, ali ta Borčeva legenda je dobila otkaz, a niko nije našao za shodno da mu pomogne i doplati starački dom jer njegova penzija nije bila dovoljna da to postigne... Borac nisu stative, sjedišta, teren - Borac su ljudi i postaće brend kada počne da vodi računa o svojim legendama."
"To su bili trenuci kada je Borac počeo da stasava u jedan 'izrasliji' kolektiv, kada je počelo da se radi profesionalno i kada su počeli da dolaze i igrači sa strane. Borac je u tom periodu dovodio igrače, ali okosnica su bila 'dječurlija' kao što smo bili ja, Neno, Kušma (Hikmet Kušmić, op.a.), kasnije i Kreso (Dževad, op.a.). To je bio period kad je Borac počeo da stasava, dugo je igrao u drugoj jugoslovenskoj ligi, od 1962. godine, a onda je došla ta plejada momaka iz Naprijeda, BSK-a, svih klubova Banjaluke ali i cijele Krajine koji su kreirali jedan kvalitetan tim. Kao rezultat svega toga stigao je i taj veliki uspjeh. To tad nije bila mala stvar, zamislite tadašnje takmičenje gdje su igrali Crvena zvezda, Partizan, OFK Beograd, Dinamo, Hajduk, Sarajevo, Željezničar... To je, u tom momentu, bila jedna od najjačih liga u Evropi, a Borac je imao tu sreću da se nađe u jednom takvom društvu", ističe Pelc za MONDO.
Borac je tada takmičenje u zapadnoj grupi Druge jugoslovenske lige završio na drugoj poziciji, iza Rijeke, pa se našao u doigravanju za mjesto u najjačem rangu, zaustavivši Osijek i imenjaka iz Čačka, koji su morali da se pomire sa činjenicom da se "Vrbas ulio u Prvu ligu".
Član te proslavljene generacije bio je i Emir Jusić, koji je za naš portal sa knedlom u grlu govorio o Gavriloviću.
"Toliko toga može o njemu da se kaže... Bio je dobar čovjek, sjajan lijevi bek, niko se nije naigrao pored njega. Bio je korektan, zahvalan igrač, dobar drug, mnogo smo se družili, ne znam da li je potrebno više išta o njemu da se kaže", navodi Jusić.
Gavrilović nije imao tu čast da igra finale Kupa SFRJ 1974. godine protiv Hajduka, ali ni da odigra premijerne mečeve za Borac na evropskoj sceni protiv Rimelanža i Anderlehta zbog obaveza u vojsci.
Kad se vratio u ekipu, dočekao ga je Berislav Buković, izdanak upravo škole "bilih" iz Splita, kojem je Gavrilović mnogo pomogao da se, kao mlad igrač iz potpuno drugačije sredine, prilagodi u Borcu i Banjaluci.
"Izuzetan je bio u prihvatanju mladih igrača i njhovom ohrabirvanju, jednostavno je bio čisti pozitivac. Kao lijevi bek je bio fantastičan jer je imao sjajnu tehniku, njegova lijeva noga je bila ubistvena što se tiče i napada i centaršuta. Sva ta desna krila koja je on čuvao, poput Zavišića iz Partizana, Topića iz Veleža, Žungula iz Hajduka... bila su, interesantno, brža od njega. Neno je, međutim, bio toliko jak tehnički i taktički da nije bilo šanse da se prođe po njegovoj strani. Na tim mjestima su igrali brzi igrači koji su slali centaršut na centarfora koji je bio visok, koji je igrao glavom, ja se stvarno ne sjećam da je njega neko prošao od tih krilnih igrača", istakao je Buković za MONDO, naglasivši, kao i Pelc, da Gavriloviću nikada prije vremena nije pokazan put u svlačionicu.
"Tako se dobro postavljao, bio je tako dobar tehničar, tako je 'kužio' igru, u momentima kad mu je lopta bila iza leđa... Kad bi taj neki krilni igrač primio loptu i pokušavao njega driblati, Neno je to rješavao mnogo inteligentno. Svi smo imali nedostatke, niko nije savršen, ali sve te njegove nedostatke, a prva je brzina, nadoknađivao je inteligencijom. Mislim da ta riječ sve govori za njegovu igru. Bilo je bekova koji su se zaletali, išli prema naprijed, nisu se na vrijeme vraćali. Neno je bio mnogo drugačiji! Bio sam oduševljen njegovim načinom razmišljanja, načinom igre jednostavno", kaže Buković, kojem je kao mladom igraču mnogo značilo što pored sebe na terenu ima igrača kao što je Nenad Gavrilović.
Kada je Gavrilović prekomandovan u sredinu terena, mjesto kraj lijeve aut-linije zauzeo je Nenad Lazić. "Bio je izuzetan čovjek i drugar, kao saigrač mi je mnogo pomogao jer sam od njega mlađi sedam godina. Mnogo mi je žao što se to desilo, ali bože moj... Bio je mnogo inteligentan igrač u to vrijeme, sa takvim svojstvima, posjedovao je i ofanzivni i defanzivni kvalitet. Bio je, jednostavno rečeno, kompletan igrač. Par puta je znao, u dosluhu sa mnom, da mi kaže 'Ja ću sad malo da se povrijedim', kako bih ja dobio priliku kao mnogo mlađi igrač. To su velike stvari i to čovjek ne može da zaboravi", rekao je Lazić za MONDO.
"Mnogo sam prije njega naučio i u Splitu od Dragana Holcera, Luke Peruzovića i Ivana Buljana... Imao sam tu sreću što je igrao na toj poziciji lijevog beka. Igrao je još šest mjeseci na tom mjestu, sljedeće sezone ga je Momčilo 'Bobi' Spasojević prebacio u veznu liniju, a Neno Lazić je potom igrao na mjestu beka. Mnogo mi je značilo njegovo prisustvo jer sam ja čuvao velike centarforove poput Duleta Savića, Vahida Halilhodžića... Za mene kao mladog igrača to je bilo osnovno, da ja čuvam svog igrača a mnogo je zavisilo od našeg dogovora u igri. Ako bi otišao lijevi ili desni bek u napad i izgubio loptu, slobodan je bio njegov protivnik, to desno krilo koje je bilo teško zaustaviti zato što su oni tu kreirali kontranapade. U tom slučaju, dogovor između mene i Zvonka Vidačka, obzirom da sam ja bio mlađi igrač i da sam slušao starije, bio je da ja pokrivam tu lijevu stranu. Ostavio bih svog igrača a preuzeo bi ga Vidačak kao zadnji igrač, kao 'libero'. Stoga mi je mnogo značilo njegovo prisustvo na terenu. Bilo me je strah ostaviti ove svoje opasne igrače i pokrivati tu stranu. Jednostavno, nekad i ne stignete, pa sam morao često da radim klizeće startove. Kažu da sam po tome najpoznatiji, ali ne pričamo o meni... Stvarno mi je olakšavao igru, gdje sam ja mogao da se fokusiram na igrača kojeg je trebalo da čuvam i pazim. Kad je igrao veznog igrača, opet je njegova inteligencija došla do izražaja. Igrao je fantastično i na tom mjestu, koje zahtijeva mnogo energije, kondicije, pored tehnike i inteligencije koje je on imao."
Gavrilović je igračku karijeru završio rano, u 29. godini, u dobroj mjeri zbog neslaganja sa tadašnjim predsjednikom Borca Ivicom Valentićem, sa kojim nije dogovorio produžetak ugovora.
Bilo je tu, smatra Buković, i drugih razloga, prvenstveno igračke prirode.
"Mislim da je na tu odluku mnogo uticalo i to trošenje na novoj poziciji, ali to je samo moje mišljenje. Davao je cijelog sebe tu godinu u veznom redu. Na toj poziciji se mnogo više trčalo nego na beku u to vrijeme", kaže Buković, ističući da je Gavrilović, prema njegovom mišljenju, u to vrijeme bio bolji čak i od pojedinih kandidata za reprezentaciju Jugoslavije.
"Skoro svakog igrača Borca sam upoređivao, ne znam da li je to bilo u redu, sa onima iz Hajduka, iz one zlatne generacije. To su stvarno sve bili vrhunski igrači, ali moje mišljenje i mislim da ću vam puno reći sa tim, obzirom da volim da 'ispalim' ovakve stvari, jeste da je on bio bolji od Hajdukovog lijevog beka Vedrana Rozića, koji je bio član tog velikog Hajduka. Neno je bio 30-40 posto bolji igrač od njega, a Vedran Rozić je bio kandidat za reprezentaciju Jugoslavije i mislim da to dovoljno govori", navodi Buković, koji je kroz život prošao kroz mnogo interesantnih situacija sa Gavrilovićem, koji je "krivac", kako navodi, što je počeo da sluša narodnu muziku!
"Imao sam tu privilegiju da ga kao mlad igrač često vozio. Neno nije htio da vozi automobil, tako da sam ja toliko toga doživio sa njim, a moram da kažem da je Neno 'kriv' što sam se prebacio na narodnu muziku! Ja sam do tada slušao dalmatinske klape. Negdje smo putovali, sjedio je sa mnom u autu, pustio sam klape, a Neno meni kaže: 'Ajde Bere, više si mi dopizdio sa tim klapama, daj da ti dam prave ljude da slušaš!' I on meni ubaci kasetu Tome Zdravkovića i kako je on to tada uradio, ja sam uvijek u autu imao četiri kasete Tome Zdravkovića. Jednostavno, kad pričam o Neni, sav se naježim... Bio je jedan poseban lik, poseban igrač i poseban čovjek, malo je takvih!"
Po završetku igračke karijere, Gavrilović se posvetio trenerskoj u kojoj je takođe, već smo rekli, bio veoma uspješan.
Bio je pomoćnik Husniji Fazliću kada je Borac 1988. godine ostvario najveći uspjeh u klupskoj istoriji osvojivši Kup maršala Tita senzacionalnom pobjedom u finalu 11. maja na stadionu JNA nad Crvenom zvezdom.
Takođe, pomagao je u radu i Draganu Vukši, sa kojim je 2001. godine tadašnju selekciju Borca odveo do prve titule šampiona Republike Srpske u klupskoj istoriji.
Član te selekcije bio je i Jovo Šmanja, koji se za MONDO sa sjetom prisjetio svog, kako ističe, fudbalskog uzora i oca.
"Imali smo zaista kvalitetnu saradnju. Bio je čovjek od kojeg je moglo da se nauči mnogo ne samo iz fudbala, nego i iz života. Zaista ostaje žal, izgubili smo mnogo, izgubio je banjalučki fudbal, izgubila je njegova porodica svakako najviše. Sve ono što se tiče Nene Gavrilovića ostaće jedno lijepo sjećanje koje je u svakom slučaju uticalo i na moj razvoj fudbalske karijere. Mnogo sam naučio zahvaljujući njegovim savjetima kroz sport, ali i život. Uvijek je bio pristupačan, uvijek je bio dobronamjeran, spreman da savjetuje i pomogne na bilo koji način, ne samo sportskoj. Jednostavno, izgubili smo jednog pravog čovjeka, jednu ljudinu, dobru dušu koja je iznjedrila mnogo fudbalera. Mnogo ih je prošlo kroz njegov život. Trebalo bi mi mnogo vremena da kažem sve za Nenu i načinu ophođenja prema nama, i koliko nas je volio, cijenio, poštovao, dakako i 'grdio' kad nismo bili poslušni, ali sve je to bilo u cilju našeg sportskog i životnog odrastanja, jednog puta koji je zaista nama crtao jer je i sam prošao taj put kroz svoj fudbalski život. Nama je u svakom slučaju omogućio da na lakši način prođemo kroz sve to", istakao je Šmanja za naš portal.
Često je Gavrilović govorio da je tadašnja generacija Borca mogla mnogo da uradi u kasnije formiranoj Premijer ligi BiH da je ostala na okupu.
"Zaista smo imali jednu sjajnu generaciju, počev od pokojnog Predraga Divljaka, od njega moram da krenem, njega ne smijem da zaboravim. Bili su tu Darko Ljubojević, Aleksandar Obrenović, Goran Simić, Darko Maletić, Vladan Grujić, moji konkurenti Siniša Mrkobrada i Radovan Gajić... Na svakom mjestu su bila po dva igrača koja su mogla da odgovore mjestu u timu i pruže najbolje. Mislim da bismo daleko dogurali da smo ostali na okupu, sa Nenom i Vukšom na čelu koji su iskustvom i odabrali taj tim. Ostvarili smo taj rezultat, osvojili titulu, ali ostaje žal što ta ekipa nije ostala zajedno. Dešavalo se štošta drugog iza svega toga, ali to nije sad tema o kojoj treba da se priča", govori Šmanja, koji je sa Gavrilovićem imao priliku da sarađuje i u jednom drugom banjalučkom klubu.
"Moja prva saradnja sa Nenom Gavrilovićem bila je upravo u Omladincu. Imali smo zaista vrhunsku saradnju i dobru ekipu, Omladinac je igrao dobar fudbal pod njegovom palicom. Gdje god da je bio, napravio je rezultat i ostavio trag. Naš sportski život se završava kad-tad, neko se bavi trenerskim poslom, neko ode iz fudbala i ne bavi se sa tim, ali je najvažnije da je Neno ostavio jak utisak i pečat na naša i fudbalska i životna takmičenja", istakao je Šmanja.
Osim Omladinca, Gavrilović je sjajan trenerski posao obavljao i u trnskoj Slogi, sa kojom je 1997. godine bio šampion zapadne grupe Prve lige Republike Srpske i osvajač Kupa RS, dok je malo nedostajalo da se, poslije dvomeča sa Rudarom iz Ugljevika, okiti titulom "apsolutnog" šampiona Republike Srpske.
Po odlasku iz Borca 2001. godine, Gavrilović je trenirao, između ostalog, i Krila Krajine, u to vrijeme prvoligaša Republike Srpske, dok je tadašnju selekciju Gomionice iz Bronzanog Majdana uveo u drugoligaški rang Republike Srpske.
Pod "stare dane" se vratio u voljeni klub, te jedno vrijeme radio u omladinskoj školi, a 2014. godine otišao u zasluženu penziju.
Posljednje godine života proveo je u Gerontološkom centru u banjalučkom naselju Paprikovac, gdje je i preminuo.
Neka mu je vječna slava i hvala!
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!